Svijet NOVI POLITIČKI TRENDOVI

Populizam – s političke margine u središte zbivanja

Suvremeni populizam, koji u aktualnim europskim politikama pokazuje znakove iznimne vitalnosti, kompleksan je fenomen u kojem se spretno miješa nekoć minorni diskurs netrpeljive krajnje desnice s novim, antimuslimanskim tendencijama i ultraliberalizmom

Ako je 2000. godine Europska unija uspjela sankcionirati austrijske konzervativce pod vodstvom Wolfganga Schusssela zbog partnerstva s ekstremnom desnicom Jörga Haidera, danas taj scenarij više ne bi bio moguć.

Naime, u međuvremenu su se populističke formacije s relativno zauzdane margine premjestile u središte političke scene. Primjeri su brojni: ograničavanje građanskih sloboda u Mađarskoj pod vladavinom Viktora Orbana, antimigracijska stranka Geerta Wildersa u Nizozemskoj, separatistička Sjeverna liga kao koalicijski partner u Berlusconijevoj vladi, Danska narodna stranka kao treća najsnažnija stranka u zemlji, Demokratska unija centra u Švicarskoj s trideset posto osvojenih glasova.

Jednako tako, recentne izjave Angele Merkel o neuspjehu multikulturlanog društva te postupci Nicolasa Sarkozyja spram romske manjine nedvosmislen su pokazatelj povećanja stupa netrpeljivosti i među nominalno centrističkim opcijama.

Francuski dnevni list Libération pozvao je tri filozofa, Jacquesa Rancièrea, Enza Traversa i Bernarda Stieglera da se osvrnu na temu populizma kao vladajućeg obrasca u europskim političkim diskursima.

Populizam se pokazuje kao fenomen kojeg je nemoguće jednostrano objasniti, a njegova infiltracija u mainstream političke struje čini od njega sve, a ne minorni fenomen u kojem se danas ogleda ultraliberalizam pomiješan s jasnim antimuslimanskim tendencijama.

Narod nije ignorantska masa

Utjecajni filozof Jacques Rancière nastoji odmah na početku svog izlaganja razlučiti glavne značajke populističkog diskursa: direktni stil obraćanja narodu; potvrda da se vlasti i upravljačke elite brinu više o vlastitim interesima nego o javnim potrebama; retorika koja izražava strah i odbijanje stranaca.

No u širokoj lepezi populističkih retorika Rancière ne vidi ni određenu političku snagu, čak ni zajedničku ideologiju ni koherentni politički stil, već prije svega način na koji se stvara slika određenog naroda:

'Pojam populizma tvori narod kojeg karakterizira zastrašujuća mješavina jedne mogućnosti – sirova moć velikih brojki – i jedne nemogućnosti – ignorancija koja se pripisuje tim istim velikim brojkama.'

Narod u populističkom diskursu prečesto tvori 'gomilu koju goni primarni nagon odbijanja koji je istovremeno usmjeren prema vladajućima koje proglašava izdajicama, u manjku razumijevanja složenih političkih mehanizama, te prema stranicama kojih se boji zbog atavističke privrženosti ideji života koja je ugrožena demografskom, socijalnom i ekonomskom evolucijom'.

Upravljački rasizam

No suvremena situacija ne daje povoda za tu vrst 19-stoljetnih razmišljanja o zaslijepljenoj gomili. Uzimajući kao temeljnu osobinu suvremenog populizma rasizam, Rancière jasno određuje izvore nove netrpeljivosti prema strancima, koja ne izvire iz 'pulzija narodnih masa', već upravo iz državnih odluka koje dotični rasizam transformira u legalne odluke.

Restriktivne odluke o zabrani dolaska na državni teritorij imigrantima, odbijanje reguliranja statusa stranaca koji plaćaju porez, diskriminacija pri zapošljavanju tek su neki od specifičnih primjera aktualne prakse, zavijene u providno ideološko ruho prema kojem stranci, a misli se prije svega na muslimansku populaciju, nisu dovoljno Francuzi samo zato što nisu laici.

A u tom kontekstu diskurs ekstremne desnice i njegove sve brojnije eskapade služe samo kao površno sredstvo identificiranja s fiktivnom 'narodom' te prije svega kao dobro kontrolirana ispostava oficijelnih državnih strategija.

Islamofobija kao napajajući izvor novog desničarskog populizma

Enzo Traverso identificira u ideologijama novoobnovljene europske ekstremne desnice elemente 21-stoljetnih društvenih tendencija. Konkretno, ekstremnu desnicu se tradicionalno povezivalo s neuvijenim naslanjanjem na fašistički pokret, s jakom antikomunističkom tendencijom te s uzdizanjem države na razinu kulta.

No u novom, neoliberalnom kontekstu, promijenili su se ne samo njeni mehanizmi, već i njezini ideološki ciljevi. Tako da se umjesto kulta države promovira vizija neoliberalnog svijeta, naslonjenog na kritiku državnog financijskog sustava i valorizaciju individualnih sloboda, koje bi trebale biti oslobođene svakog upletanja države.

Uzimajući za primjer suvremene prakse, koje sežu od švedskih i danskih desničarskih pokreta preko slučaja Pima Fortuyna u Nizozemskoj, talijanske stranke Futuro e Libertà pod vodstvom Gianfranca Finija do stranke Velike Rumunjske i domaćeg HSP-a, Traverso uzima ksenofobiju kao federacijski element nove krajnje desnice u kojoj islamofobija igra istu ulogu koju je nekoć imao pokret antisemitizma pred Drugi svjetski rat.

Desničarski populizam hrani se smetenošću naroda


'U oba slučaja, religijske, kulturološke, odjevne i prehrambene navike preuzete su da bi se stvorio negativni stereotip stranog tijela koje se ne može asimilirati u nacionalnu zajednicu. Na političkom planu, projekcija islamskog terorizma zamijenila je judeo-boljševičku projekciju.' Novi plan i program djelomično se čak i naslanja na kolonijalistički imaginarij koji je uvijek tako spretno služio za negativnu identifikaciju koja se temeljila na strahu od 'stranaca'.

Desničarski populizam hrani se smetenošću naroda koji je napustila ljevica, čiji je zadatak bio da je predstavlja. U transverzalnoj i poroznoj kategoriji populizma, brišu se nekadašnje granice desne i krajnje desne političke opcije. Tom je brisanju granica među ostalim značajno pridonio i Nicolas Sarkozy osnivanjem posebnog ministarstva nazvanog Ministarstvo imigracije i nacionalnog identiteta te protjerivanjem romskog stanovništva.

Masovni mediji kao antipod kritičkoj svijesti

Prema tezi Bernarda Stieglera, pitanje oko uspona populizma kao vladajućeg obrasca aktualnih europskih politika, nužno se vraća na pitanje oko ustroja moderne demokracije koja je tijekom 20. stoljeća posve izgubila mogućnost unutarnjeg sagledavanja, točnije mogućnost da se unutar određenog političkog sustava dotični i kritički promišlja.

A ta se dispozicija kroničnog manjka kritičnosti otkriva kao leglo suvremenog neopopulizma, a preko nje i nemogućnost fiktivne demokracije današnjice da ga zauzda. Pozivajući se na Benjamina prema kojem su masovni mediji 'ispraznili parlament' i Deleuzea koji marketing proglašava novim 'instrumentom društvene kontrole', Stiegler iznosi nedvosmislenu tezu prema kojoj su masovni mediji 20. stoljeća omogućili novi populizam.

Aktualni populizmi naslanjaju se na industrijski populizam

Naime, upravo je preko njih građanin, kao misleći entitet posve zanijekan u korist konzumenta. Demokracija kao moderna inscenacija antičke Res publice zamijenjena je, u vladavini televizije, telekracijom, pojavom koja je prije svega ekonomske, a tek onda političke prirode.

Stoga se aktualni politički populizmi prije svega naslanjaju na industrijski populizam, na konzumenta vođenog prvotno kapitalističkim pulzijama. U situaciji u kojoj su društvene strukture, poput obitelji, škole, crkve i javnih institucija zakazale u generiranju individualnih i općih ciljeva te kakvoj takvoj projekciji budućnosti Stiegler izvudi slijedeći zaključak: 'Analogni mediji su ukinuli procese idealizacije bez kojih nema više ni ideja, ni znanja, ni opće kritičke svijesti bez koje pak nema stvarne demokracije, dok je svjetska ekonomska kriza, otkrivajući subordinaciju javne stvari prema jednokratnim, marketinški orkestriranim pojavama, dovela do sustavnog pada interesa te do općeg nepovjerenja.'
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još