Svijet TKO JE ZA NERAD?

35-satni radni tjedan ne da mira Francuzima

Bonvivanski stil života Francuza, koji umijeće razonode daleko više cijene od umijeća rada, ponovno je na političkoj tapeti. Ovih se dana zahuktala rasprava oko zakona o 35-satnom radnom tjednu koji su izglasali socijalisti 1998. Sarkozy ga je svojedobno htio ukinuti, no nije to učinio. Sada, nevjerojatno, to želi učiniti jedan od lidera s ljevice

Manuel Valls je među kandidatima francuskih socijalista za predsjedničku utrku 2012. i na iznenađenje kako svojih ljevičara, tako i Sarkozyjeva UMP-a, predložio ukidanje legendarnog zakona o 35-satnom radnom tjednu. Sporni je zakon osmišljen u taboru socijalista 1998. na inicijativu tadašnje ministrice za zapošljavanje Martine Aubry, a njime se htjelo ići na ruku ne toliko zaposlenicima kojima bi pravo na lijenost bilo time zakonski regulirano, već poslodavcima – ne bi li uz pomoć ograničenog vremena rada zaposlili više ljudi. Ovo potonje se, naravno, nije dogodilo. No dogodilo se to da je Francuska postala još nekompetitivnija. Dućani, restorani, hoteli bili su otvoreni kraće i proizvodilo se manje. Posljedice 35-radne klauzule su i dan danas očite na ulicama gradova gdje mnogi javni servisi i trgovine ne samo da ne rade nedjeljom nego ni ponedjeljkom.

Sarkozy je pak u predizbornoj kampanji najavljivao Francuzima med i mlijeko pod sloganom 'više rada, više zarade'. Najavio je ukidanje zakona o 35-satnom radnom tjednu, no to ipak nije učinio ne želeći izazvati salvu nezadovoljstva u glasačkom tijelu. Međutim olakšao je mogućnost prekovremenog rada, porezno ga odteretio, tako da je država samo u 2008. izgubila 12 milijardi eura, svota koja para uši kako UMP-u, tako i socijalistima. Tim više što je prosječna zarada od prekovremenog bila bijednih 30 eura mjesečno.

Ne samo to, bez obzira na zakon, Francuzi su radili istu količinu vremena kako prije tako i poslije njegova izglasavanja. Danas je ta brojka na 38 sati tjedno u slučaju stalnih zaposlenika, a sveukupni prosjek 41 sat. Usporedbe radi, Nijemci u prosjeku rade 35,7, Britanci 36,6, Švicarci 35,1, a Norvežani 33,9 sati.

Na prvi pogled se čini pomalo suicidalno, no Manuel Valls se obrušio na zakon socijalista o 35-satnom radnom tjednu zbog taktičkih razloga. Očito je da ga Sarkozy ne želi mijenjati. Bio bi to nepotreban rizik u predizborno vrijeme. No Valls je svjestan toga da je neprijatelja najlakše svladati njegovim vlastitim oružjem, tako da je skoro u potpunosti preuzeo Sarkozyjevu retoriku iz 2008. te govori o besmislenom zakonu i potrebi da Francuzi rade više. Ipak, pomalo suluda strategija – malo je vjerojatno da će pridobiti liberalne glasače koji su prirodno naklonjeni UMP-u ili Le Penovom Nacionalnom frontu. Sarko gubi glasove upravo zbog kresanja socijalnih prava i beneficija i ako ljevica misli ikako konkurirati u izbornoj 2012, to joj je jedini adut. Sve druge ideološke debate - imigranti, islam, strane investicije, nova radna etika i disciplina - već su odavno pod paskom desnog političkog spektra.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još