Svijet EKSPLOZIVNA NEPISMENOST

Jesu li talijanski anarhisti novi 'ruski huligani'?

Ako su nam išta otkrili napadi na švicarsko, čileansko i grčko veleposlanstvo u Italiji, to je da anarhisti unatoč protivljenju načinu na koji je organizirano društvo ipak neizmjerno vole jedan njegov segment – poštu. Anarhizam se danas sveo upravo na to: lizanje markica i malo buke po crnoj kronici

Ovaj i prošli tjedan Italija se nakratko vratila u revolucionarne sedamdesete, nasreću u daleko benignijoj varijanti – više se ne otimaju i ubijaju premijeri, nego se šalju pisma-bombice. Eksplodirala su u rukama službenika čileanskog i švicarskog veleposlanstva u četvrtak prošli tjedan, a u ponedjeljak je jedno prispjelo i na adresu grčke ambasade. Potonja je eksplozivna pošta uspješno deaktivirana, no javnost je svejedno dobila poruku: talijanski anarhisti ne spavaju i ako već nisu uspjeli uspostaviti besklasno društvo i slobodarsku idilu kao ekstremno krilo marksista početkom prošlog stoljeća ili kao politički teroristi u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, mogu se sporadično igrati pirotehnikom i rušiti kapitalizam tamo gdje je najkoncentriraniji – kod tipova koji su zaduženi otvarati poštu po veleposlanstvima. Baš.

Odgovornost za najnovije napade preuzela je relativno mlada talijanska anarhoskupina Federazione Anarchica Informale (FAI), vrlo labavo organizirana i s nezavisnim šačicama ljudi koji izvode akcije na vlastitu inicijativu. Ciljevi su im prilično konfuzni. Još se koliko-toliko slažu da žele srušiti Europsku uniju, no nisu ziher bi li vratili marksizam ili ne. Unutarnji ideološki i strateški konflikti - tipa hoćemo li bacati bombe, pamflete, organizirati se u sindikate ili ćemo totalno ilegalno raspravljati po dnevnim sobama - simptomatični su za sve anarhističke pokrete, jer ipak popuštaju pred osjećajem pripadnosti nekoj nepostojećoj anarhističkoj internacionali. Tako su Švicarci u Rimu dobili paket kao 'osvetu' za nedavnu koordiniranu talijansko-švicarsku akciju u kojoj je uhićeno dvoje istaknutih anarhista, također i u znak sjećanja na Marca Camenisha, heroja mnogih anarhogrupa, pospremljenog iza brave još 1991.

Zaposlenik čileanskog veleposlanstva stradao je pak zbog smrti latinoameričkog anarhističkog junaka Mauricija Moralesa u Santiagu 2009, kojem je bomba nenadano eksplodirala u ruksaku. U talijanskom FAI-ju su očito razvili koncept osvete za samoubojstvo, što je, priznat ćete, nevjerojatan teorijski doprinos socijalnoj psihologiji.

Eksplozivna pošiljka namijenjena grčkom veleposlanstvu odaslana je u znak potpore nedavno pritvorenim anarhistima u Ateni. Grčka su se anarhobraća u zadnje vrijeme također bavila epistolarnim terorizmom, no njihove su naprave bile manje ubojite. Poslali su 14 pisama ambasadama u glavnom grčkom gradu, no nitko nije stradao, osim pošiljatelja.

Nismo baš načistu jesu li na to mislili Mikhail Bakunin, jedan od idejnih začetnika modernog anarhizma, ili Errico Malatesta, njegov prijatelj i otac talijanskog anarhističkog pokreta s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Dvojimo bi li umrli od srama ili bijesa pred činjenicom da u njihovo ime danas hrpica naloženih dvadesetogodišnjaka diže revolucionarne ustanke na razini vandala s neke kvartovske klupice. Što u tom FAI-ju misle? 'Možda nismo promijenili svijet, ali smo promijenili broj prstiju jednog činovnika?' 'Srušit ćemo kapitalistički multinacionalno-korporativni ustroj društva na portirnici?'

Anarhizam je još solidno funkcionirao kao radikalni privjesak komunističke ideologije, kada su mase bile još koliko-toliko zainteresirane za mijenjanje društvenih uvjeta života i rada, no danas je klasni neprijatelj nestao. Debeli izrabljujući kapitalist s cilindrom i cigarom koji tlači ekipu za pokretnom trakom izgubio se sa scene. Moć se raspršila i virtualizirala. Propucati nekog premijera definitivno neće ugroziti zacrtani tijek povijesti, kako su se mogli uvjeriti pripadnici Crvenih brigada, marksističko-lenjinističke militantne skupine koja je sedamdesetih godina u Italiji počinila okvirno 14.000 kriminalnih djela, od kojih je daleko najčuvenije ubojstvo Alda Moroa 1978, predsjednika vlade koji je radio na širokoj koaliciji komunista i kršćanskih demokrata. Jedina historijska pouka koju su Crveni brigadiri izvukli je bila ta da su sposobni otkucati jedni druge iza rešetaka, a sve ne bi li si skresali zatvorske kazne za nekoliko godina.

Za vrijeme studentskih prosvjeda u Rimu 12. prosinca, skupina koja za sebe tvrdi da su njihovi nasljednici, a potpisuje se kao Nove crvene brigade – Komunistička borbena partija, palila je aute i razbijala izloge, nešto što nema apsolutno nikakve veze sa studentskom borbom protiv kresanja budžeta i otpuštanjem tisuća znanstvenih novaka. Kukavički kamuflirani gomilom akademskih građana, htjeli su svojevoljno poistovjetiti opravdani bijes studenata i nastavnika s daleko radikalnijim i nevezanijim ideološkim ciljevima, gdje nije samo poanta smijeniti Silvija Berlusconija, već čitav institucionalni poredak. A gdje to bolje započeti nego na prvom izlogu?

Nego, imamo ideju. FAI i njima slični trebali bi se udružiti s terorističkom borbenom grupacijom 'ruskih huligana'. Za one koji ne znaju, 'ruski huligani' su ekipa koja vam pozvoni na portafon, a onda zbriše. Ili razbija prekidače za svjetlo po haustorima. Oni najradikalniji među njima će vam upaljačem spaliti plastiku na zvonu.

Tu je negdje završio impotentni akcijski anarhizam kojem je neizmjerno lakše poslati samozapaljivo pismo Romanu Prodiju, tadašnjem predsjedniku Europske komisije, nego razmisliti koji su uopće bitni momenti liberalnog kapitalizma koji nas danas definira i gdje mijenjati stvari, a da se stvarno promijene. Slati okolo pirotehničke gadgete i eventualno pospremati ljude na kirurgiju jednostavno je loš i puno prekasno ispričan vic. Nek' si kupe petarde i izdivljaju se, sada je pravo vrijeme za to.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još