Svijet KOMENTAR DRAGE PILSELA

Afrika zanima moćne države samo zbog sirovina

  • Autor: Drago Pilsel
  • 27.12.2010 14:41:27
  • 27.12.2010 13:07:31

Sirovine, korupcija, droga, terorizam, trgovina oružjem... to su, prema onome što smo vidjeli u dokumentima State Departmenta, odnosno WikiLeaksa, pitanja koja najviše muče američku diplomaciju u Africi. Amerikanci i ne skrivaju da ih, daleko više od stanja ljudskih prava, zanimaju nalazišta boksita, kobalta i drugih minerala koji su važni SAD-u za održavanje stabilnosti i snage njihove industrije, kao i statusa prve velesile

Prema onome što je otkriveno, najveći dio posla američkih veleposlanstava u Africi koncentriran je na kontrolu prirodnih bogatstava. Od gomile dokumenata WikiLeaksa, samo jedna poruka State Departmenta govori o 'stanovitom napredovanju francuske istrage o genocidu u Ruandi'.

Ponavljam, ne vidi se u tim depešama velika briga za obranu ljudskih prava ili mira, ponajmanje o kvaliteti života afričkih ljudi. Najčešće se u analizama govori o posljedicama koje bi događaji u tom dijelu svijeta mogli imati za zemlje tzv. prvog svijeta. I tako, ako SAD brinu putovi droge, to i jest zato što je krajnji cilj droge europsko ili američko tržište, a ne zato što droga razara tkivo afričkog društva.

I, kako rekoh, velika tema ostaje kontrola minerala koji SAD-u i razvijenim zemljama pomažu da vode u utrci za kontrolu tržišta mobilne telefonije i osobnih računala ili da SAD ostane prva sila u satelitskoj industriji.

Iskorištavanje međuetničkih sukoba


Devedesetih, prisjetimo se i toga, pitanje kontrole nalazišta dijamanata dovelo je do žestokog rata Sierra Leonea i Liberije. U istoj toj dekadi gledali smo kako su stotine tisuća ljudi bježale zbog sukoba Hutua i Tutsija.
Reuters
Genocid u Ruandi


O tom posljednjem velikom pokolju govorilo nam se da je izazvan etničkim napetostima među 'divljacima'. No kasnije se polako počelo odmotavati klupko još jednog velikog sukoba za kontrolu nad rudnicima, u kojem su velike sile samo iskoristile povijesnu netrpeljivost spomenutih naroda.

Vrijeme, polagano, sve stavlja na svoje mjesto pa smo nedavno mogli konačno pročitati izvještaje visokih funkcionera UN-a, dosad tajnih, u kojima se govori o pokoljima koje su preživjeli Hutui iz Ruande nakon genocida nad Tutsijima. To potvrđuje ono što je bilo vox populi: da je ruandski predsjednik Kagame na teritoriju Konga pokrenuo pokolj Hutua koji su bježali iz Ruande, i to pred pogledima predstavnika međunarodne zajednice. Unatoč tomu, sadašnji ga je glavni tajnik UN-a, Ban Ki-moon, imenovao direktorom provedbe milenijskih ciljeva (o čemu šuti i Ki-moonov pomoćnik i naše gore list Ivan Šimonović). Zar trebamo vjerovati da UN nije imao boljeg kandidata od Kagamea?

U filmu 'Hotel Ruanda' imali smo priliku sagledati jednu stranu genocida u toj zemlji: 800.000 mrtvih i dva milijuna prognanih. Do pokolja je došlo zahvaljujući lošem trošenju 134 milijuna dolara Svjetske banke i MMF-a u programu strukturnih reformi.

Zataškavanje genocida

UN, potpuno izgubljen u cijeloj priči, nije učinio ništa da se to izbjegne. U filmu u jednom trenutku časnik UN-a, kojeg glumi rezignirani Nick Nolte, kaže upravitelju hotela, izvrsnom glumcu Donu Cheadleu, da su se 'veliki dogovorili' i da su trupe UN-a tu samo 'da zaštite bijelce'.

Ali ono o čemu se donedavno šutjelo, pa i u tom dobrom filmu iz 2004, jest da je iza prvog genocida stigao drugi, ne manje krvav. Ta otkrića, iako su potresna i vrlo važna za međunarodno pravo i međunarodnu politiku, uopće se ne spominju u dokumentima State Departmenta pa je logično zapitati se kako je bilo moguće da Washington sakrije sve te tajne, odnosno koga se željelo zaštititi.

U izvještaju Gersony, dokumentu koji su 1994. sačinili američki diplomati, spominje se najmanje 30.000 ubojstava koja su se dogodila tri mjeseca nakon što je Kagame preuzeo vlast. Dakle, bili su to Tutsiji koji su se osvećivali Hutuima.

josko ponos / cropix
Carla del Ponte
Memorandumi UN-a otkrivaju da su tadašnji glavni tajnik UN-a Kofi Annan i podtajnik u State Departmentu, George Moose, dobro poznavali činjenice o tim naknadnim pokoljima. Nedavno je izvjestiteljica UN-a za ljudska prva Navi Pillay optužila Kagamea: 'Počinio je zločine protiv starijih osoba, žena i djece Hutua, kako u Ruandi, tako u Kongu.' UN, konačno, priznaje genocid koji je dosad bio zataškavan.

Interes 'mineralne diplomacije'

Oni koji su sve to znali i nešto poduzeli su španjolski suci, posebice Fernando Andreu, koji je u veljači 2008. pokrenuo tužbu protiv najviših instanci vlasti Ruande. Sudac Andreu nedavno je posjetio glavnog tajnika Ban Ki-moona i tražio 'sve postojeće dokaze' od njega.

Carla del Ponte
, bivša glavna tužiteljica Međunarodnog suda za ratne zločine u Ruandi, u najnovijoj knjizi opisuje način na koji je SAD sistematski zataškavao dokaze. Otkrila je dokaze koje je imala da procesuira Kagamea i do u tančine nabraja sva mjesta gdje su počinjeni masakri. Ona je mišljenja da ju je upravo to koštalo pozicije tužiteljice. SAD se pobrinuo da UN nađe 'dostojnu nasljednicu' koja nastavlja s akcijom zataškavanja.

Sramota? Ne, ma jok. Čini se da je to samo uobičajen posao američke 'mineralne diplomacije'.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još