Svijet UMBERTO ECO O WIKILEAKSU

'Osvetnički hakeri i špijuni u kočijama'

U tekstu pod naslovom 'Osvetnički hakeri i špijuni u kočijama', objavljenom u francuskom dnevnom listu Libération, filozof i književnik Umberto Eco osvrće se na aferu WikiLeaks

Komentirajući 'skandaloznu' aferu WikiLeaks (za koju upozorava da je skandalozna samo utoliko što razotkriva licemjerne odnose koji vladaju između države, građana i novina), Eco ironično predviđa da bi, nakon što su se preko digitalne tehnologije relativno olako razotkrili tajni spisi državnih službi, u budućim međunarodnim odnosima mogao zavladati trend regresije i povratak antiknim načinima komuniciranja.

U pravoj semiološkoj maniri, svoj komentar započinje analizom predložaka, poznatijih kao 'ekskluzivnih otkrića američke diplomacije', koja sva redom slijede isto osnovno pravilo 'prema kojem dosjei tajnih službi mogu biti sastavljeni samo od već poznatih vijesti'.

Tako su, primjerice, Berlusconijeve seksualne eskapade ionako već tema svih novina osim onih koje su u vlasništvu talijanskog premijera, dok karikaturalni profil Gadafija već duže vremena puno bolje funkcionira kao predložak za kabaretske skečeve, nego kao kakva internacionalna ekskluziva.

Upravo ga taj kronični manjak novosti u aferi WikiLeaks navodi na usporedbu između tajnih izvješća diplomacije i ezoterične literature posvećene Svetom Gralu i Templarima ili, u suvremenoj inačici, literature Dana Browna.

Naime, u svim navedenim slučajevima isključivo se ponavlja ono što je već izrečeno u prijašnjim izvorima. Ecovim riječima, 'doušnik je lijen, kao uostalom i šef tajnih službi (ili je ograničenog duha, inače bi bio, što ja znam, urednik u Libérationu), koji će kao istinito uvažiti samo ono što prepoznaje'.

Prazne tajne

Kako je, dakle, iz tih ne-vijesti nastao toliki skandal? Prema Ecu, burna reakcija javnosti samo potvrđuje ono što svaka razumna osoba već odavno zna, a to je da su ambasade, od Drugog svjetskog rata, dakle, od vremena kada šefovi država mogu razgovarati telefonom ili putovati avionom da bi se osobno susreli, izgubile svoju diplomatsku funkciju i preobrazile se u centre za špijunažu.

No govoreći to javno, krši se zakon modernog licemjerja, a upravo tu se krije pravi skandal, a ne u možebitnom sadržaju. Zatim, ideja da bilo koji haker može relativno lako doći do najčuvanijih tajni najveće sile svijeta upućuje na to da skandal puno više šteti 'krvnicima' nego žrtvama:

'WikiLeaks nije naštetio Sarkozyju ili Merkel, već je golemu štetu nanio Obami i Clintonovoj.'

Orvelovska vizija o društvu totalne kontrole postala je posve realna onog trena kada se kretanje svakog građanina moglo detaljno pratiti preko telefonskih poziva i računa kreditnih kartica.

Eco upozorava: 'Odnos moći više nije jednosmjeran, već kružan. Vlast kontrolira svakog građanina, ali svaki građanin, ili barem haker – izabran kao osvetnik građanina – može saznati sve tajne vlasti.'

Na posve logično pitanje kako će se bilo koja vlast u budućnost održati, točnije uspjeti sačuvati vlastite tajne te kako će se održavati brojni povjerljivi sastanci, Eco skicira, po vlastitom priznanju, posve romaneskno previđanje:

'Očito je da u budućnosti države više neće moći stavljati ikakve povjerljive podatke online – to bi bilo isto kao da su zalijepile oglas na ulici.'

Stoga, scenarij u kojem državni agenti nanovo putuju kočijama, prenoseći usmeno poruke ili tek jedan pisani trag, skriven u cipeli, možda djeluje kao čisti SF, no u svijetu u kojem, prema Ecu, tehnologija sve više napreduje prema unatrag (poput putovanja vlakom koja traju kraće od avionskih), 'ne bi bilo neobično da se politika i komunikacijske tehnologije vrate konjskoj zaprezi'.

Svoj komentar završava opservacijom da su svojevremeno novine nastojale doći do tajni koje se čuvaju u ambasadama, dok su sada ambasade te koje povjerljive informacije traže preko novina.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još