KOMENTAR DARIJA KUNTIĆA

Što je Barack Obama zapravo ostavio svijetu u naslijeđe?

Dario Kuntić
Dario Kuntić
Više o autoru

Bionic
Reading

Pobjeda Baracka Obame na američkim predsjedničkim izborima krajem 2008. dočekana je diljem svijeta kao pobjeda nade, optimizma i vjere u bolju budućnost nad politikom neograničene američke moći i agresije kakvu je zagovarao George Bush. Obama je percipiran kao predsjednik koji će transformirati Sjedinjene Američke Države i učiniti ih partnerom cijele međunarodne zajednice kako bi zajedničkim snagama pobijedili financijsku krizu, zaustavili globalno zatopljenje, iskorijenili siromaštvo, okončali ratove u Iraku i Afganistanu te porazili međunarodni terorizam

Ni godinu dana nakon ulaska u Bijelu kuću, Obama je zbog svoje vizije svijeta bez nuklearnog oružja, konstruktivne uloge u borbi protiv klimatskih promjena, jačanju demokracije i poštovanja ljudskih prava, iznimnih napora za jačanjem međunarodne diplomacije i suradnje među narodima dobio Nobelovu nagradu za mir. Nagrada mu je dodijeljena jer je 'zaokupio svjetsku pozornost i ljudima dao nadu u bolju budućnost'. Stoga se nakon osam godina Obamine administracije moramo zapitati što je svijetu u nasljeđe ostavio čovjek kojega su mnogi percipirali kao vizionara koji će međunarodni sustav ustrojiti prema demokratskim vrijednostima, idealima i normama?

Obamina vizija globalnog poretka nije se previše razlikovala od vizije njegovog prethodnika. Sjedinjene Države i dalje su ostale predane očuvanju neoliberalnih vrijednosti slobodnog tržišta, globalizacije i demokratizacije. Obama je bio čvrsto uvjeren da je Amerika iznimna nacija, da mora ostati svjetski lider koji će upravljati međunarodnim sustavom te promovirati i štititi američke vrijednosti i interese. Međutim, za razliku od Georga Busha, Obama je svoju strategiju utemeljio na platformi da Sjedinjene Države svoje vrijednosti neće nametati silom nego da će ih promovirati prema van tako da će ih živjeti kod kuće.

Obamina administracija zagovarala je i poticala suradnju s partnerima kao temelj konstruktivne suradnje s međunarodnom zajednicom, a priliku za integriranjem u globalni sustav pružila je i državama koje je smatrala izazivačima svjetskog poretka. Washington je s Teheranom nakon desetljeća napetosti i prijetnji ratom postigao sporazum oko ograničavanja iranskog nuklearnog programa u zamjenu za postupno ukidanje međunarodnih sankcija i tako ga mirnim putem odvratio od izrade atomskog oružja. Obamina administracija tim je potezom ublažila napetosti između Amerike i Irana, Teheranu otvorila vrata suradnje sa Zapadom i spriječila regionalnu utrku u nuklearnom naoružanju. Međutim, razljutila je Izrael i Saudijsku Arabiju, dva glavna oslonca američke bliskoistočne politike koji Iran smatraju prijetnjom po vlastitu egzistenciju i preprekom za ostvarenje geopolitičkih interesa.

Washington je također nakon pet desetljeća neprijateljstva uspostavio diplomatske odnose s Havanom te ublažio ograničenja na financijske transakcije, bankarsko poslovanje i turističke posjete. Iako nije mogla dokinuti trgovinski embargo, koji je u nadležnosti Kongresa, Obamina administracija zatopljenjem odnosa s Havanom poboljšala je američki ugled diljem Latinske Amerike koja politiku Sjedinjenih Država spram Kube smatra nasljeđem imperijalizma. Kuba i Iran, uz dogovor o zauzdavanju emisija stakleničkih plinova rijetki su uspjesi u ostvarenju Obamine vizije kozmopolitskog svijeta.

Za razliku od Irana i Kube, Obamina administracija nije uspjela uspostaviti konstruktivan dijalog sa Sjevernom Korejom koja je ostala stalni faktor nestabilnosti u istočnoj Aziji. Politika strateškog strpljenja pokazala se promašenom jer je Pyongyang proteklih godina intenzivirao nuklearni program, testirao atomsko oružje i dodatno razvio kapacitete za raketni napad na Južnu Koreju i Japan. Obamina administracija također nije uspjela uvjeriti Peking u nužnost suradnje s Washingtonom, Seulom i Tokijom kako bi se osujetila sjevernokorejska prijetnja.

Kina je ostala duboko nepovjerljiva prema američkoj politici u istočnoj Aziji. Unatoč nastojanjima Obamine administracije da američki strateški zaokret prema Aziji prikaže kao politiku jačanja diplomatske, ekonomske i vojne suradnje s državama u regiji, uključujući i Kinu, Peking ga smatra pokušajem ograničenja kineskog uspona prema statusu regionalnog hegemona. Štoviše, jačanje američke prisutnosti potaknulo je snažnije kinesko geostrateško pozicioniranje u Istočnom i Južnom kineskom moru koje rezultira teritorijalnim sporovima s američkim regionalnim saveznicima i partnerima. Upustivši se u strateško nadmetanje s Kinom u njezinoj interesnoj zoni, Obama je pokazao da ne priznaje ograničenja američkog utjecaja u svijetu. Iako je deklarativno odbila igrati ulogu svjetskog policajca, Obamina administracija je ostala predana održanju statusa globalnog lidera i kreatora svjetskih politika. U tom je smislu zadržala vanjskopolitički smjer prethodne administracije.

Busheva politika neograničene američke moći Obami je u nasljeđe ostavila ratove u Iraku i Afganistanu u kojima su Sjedinjene Države trpjele značajne gubitke u ljudstvu i međunarodnom prestižu. Obama je smatrao da će izlaznom strategijom popraviti američki imidž u muslimanskim državama i ostatku svijeta te je zapovjedio povlačenje američkih trupa iz ratom razorenih država. U međuvremenu je modificirao Bushev rat protiv terorizma prema uništavanju specifičnih terorističkih grupa i ciljanoj likvidaciji njihovih čelnika.

U odnosu na skupe kopnene ratove, Obama je unilateralno usmjerio Ameriku prema lakšim tajnim operacijama koje je karakterizirala upotreba specijalnih snaga i bespilotnih letjelica u državama poput Afganistana, Jemena i Pakistana. U jednoj od takvih akcija likvidiran je i Osama bin Laden, što je Obama iskoristio kao platformu za osvajanje drugog mandata u Bijeloj kući.

Iako je bio gorljivi pobornik rata protiv terorizma, odbacio je ekstremne mjere mučenja osumnjičenih terorista, ali nije ispunio obećanje ukidanja zatvora Guantanamo. Rat bespilotnim letjelicama ipak nije uspio nadomjestiti američke trupe na terenu niti pomoći domaćim snagama da ispune vakuum koji je nastao rušenjem lokalnih režima. Štoviše, brojne civilne žrtve samo su dodatno potpalile animozitet prema Americi koja trenutačno iz zraka bombardira sedam država s kojima formalno nije u ratu. Unatoč pozivu prema partnerskom odnosu između muslimana i zapadnjaka, taj je odnos ostao pun nepovjerenja.

Obama je priliku za popravljanjem američkog ugleda vidio u Arapskom proljeću koje je trebalo dokrajčiti autoritarne režime na Bliskom istoku. Washington je podržao rušenje autoritarnih poredaka u državama za koje je procijenio da bi nove političke snage Americi bile od koristi, dok je u državama poput Saudijske Arabije ili Bahrainu takvu mogućnost odbacio kao kontraproduktivnu američkim interesima. Obama je time pokazao selektivan pristup demokratskim težnjama i procesima na Bliskom istoku.

Također je zračnim udarima pomogao pobunjeničkim snagama da u Libiji uklone starog američkog neprijatelja Moamera Gadafija. Intervencija u Libiji se pokazala kao katastrofalan neuspjeh jer je država bez središnjih vlasti upala u kaos koji je pružio utočište militantnim islamistima protiv kojih je Amerika vodila rat na drugim bojištima.

Očekivanja Obamine administracije da će doći do pada režima u Siriji isto tako su se pokazala promašenima. Građanski rat u toj državi postao je plodno tlo za uspon niza militantnih i terorističkih skupina od kojih se takozvana Islamska država pokazala kao najozbiljnija prijetnja globalnoj sigurnosti. Obamina prvotna procjena da Islamska država u usporedbi s Al Kaidom predstavlja juniorski tim pokazala se velikom sigurnosnom i strateškom greškom koja je iznova destabilizirala Irak i terorizam militantnih islamista ponovo uzdigla na globalnu razinu.

Oklijevanje Obamine administracije da intervenira u Siriji nakon što je upotrebom kemijskog oružja pređena crvena linija koju je američki predsjednik sam proglasio, narušilo je međunarodni kredibilitet Sjedinjenih Američkih Država i otvorilo put snažnom ruskom angažmanu u obrani sirijskog režima i ohrabrilo Moskvu da krene u jače pozicioniranje na Bliskom istoku i u Europi.

U kaosu sirijskog rata američka pomoć proturežimskim snagama bila je čisti promašaj jer se sekularna opozicija pokazala nejedinstvenom i nesposobnom za ozbiljnije pomake na bojištu. Vakuum su najbolje iskoristile džihadističke frakcije koje su se domogle američkog i europskog oružja.

Posljedice dezintegracije Sirije proširile su se daleko izvan njezinih granica i prelile se na Europu koja se zbog snažnog izbjegličkog vala i straha od terorizma našla pred ozbiljnim izazovom koji ugrožava njezino jedinstvo i sigurnost.

Obamina vizija globalne međuovisnosti, suradnje i zajedništva time se našla na velikom ispitu. Umjesto najavljenog zajedništva, međunarodna zajednica otvoreno pokazuje znakove anarhije koje je, izgleda, prirodno stanje stvari u globalnom sustavu.