Komentari KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Može li Trump biti američki Franjo Tuđman?

Izvor: Reuters Licencirane fotografije , Autor:Joshua Roberts/tudjman.hr

Ako novoizabrani američki predsjednik bude prkosio stvarnosti, suočit će se nepremostivim institucionalnim i neformalnim preprekama koje će ga podsjetiti da nije diktator nego (samo) šef egzekutive u najvećoj i – što god mislili o njoj – ponajboljoj svjetskoj demokraciji i domovini vladavine prava

Dogodilo se. Donald John Trump izabran je za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Osoba nesumnjivo bizarna i neugodna. Mnoge njegove izjave doista su bile nepodnošljivo šovinističke i rasističke, premda valja priznati da je pred kraj kampanje i nakon izbora ublažio takvu retoriku. Kako bilo, sve antipatije ili dvojbe koje izaziva dadu se svesti na jedno jedino praktično pitanje: koliku štetu on može izazvati na dužnosti predsjednika najmoćnije države svijeta?

Suvišno je reći da predsjednik SAD-a raspolaže golemom moći. On je šef američke izvršne vlasti i vrhovni zapovjednik zastrašujuće snažne oružane sile. No, Sjedinjene Države primjer su dosljedno provedenog načela trodiobe vlasti. Kongres, kao zakonodavno tijelo u kojem Trump ne uživa potpunu podršku ni vlastite stranke, ima posljednju riječ i kao takav sužava prostor samovolji egzekutive. Vrhovni sud (koji u američkom sustavu obnaša i funkciju ustavnog suda) bdije nad zakonitošću i ustavnošću predsjedničkih i kongresnih odluka, predstavlja neupitni autoritet i važan je faktor očuvanja i evolutivnog napretka američke demokracije. Važna neovisna ustanova su i Federalne rezerve, središnja emisijska banka. Koliko god bio moćan, predsjednik je ipak institucionalno i ustavno ograničen. Na djelu nije samo puko slovo ustava nego i politička kultura koja počiva na načelu ograničavanja i uravnoteženja različitih grana vlasti (Check & Balance) i ne dopušta prevagu nijednog središta moći.

Postoje i premnoga izvaninstitucionalna ograničenja. Veliko, pluralno i dinamično američko društvo čini komplicirana mreža vrlo raznolikih i suprotstavljenih interesa koji po prirodi stvari ne mogu biti jedinstveni i svojom vlastitom dinamikom sprječavaju koncentraciju moći na jednom mjestu. Tu mrežu, među ostalima, čine Wall Street, vojno-industrijski kompleks, snažna intelektualna zajednica, moćni neovisni mediji, sindikati, neformalne interesne grupacije, sustav lobbyja, pa ako hoćete i sâm Hollywood sa svojim nemjerljivim kulturalnim utjecajem. Široko je rasprostranjena i snažna svijest o individualnoj slobodi i građanskim pravima kao neupitnoj, temeljnoj vrednoti koja ne prožima samo politički i javni život nego i svakodnevicu.

Skupo prkošenje stvarnosti

Pođimo od pretpostavke da Trump doista želi demontirati sjevernoameričku zonu slobodne trgovine, prekinuti pregovore o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu i uvesti protekcionističke barijere koje bi izolirale američku ekonomiju. Uzalud. Takvi potezi mogu biti samo polovični jer je svjetska ekonomija dosegla onu točku međuovisnosti nakon koje su procesi globalizacije i integracije postali nepovratni. Riječ je o interesima koji nisu samo ekonomski već imaju političku, kulturnu i moralnu dimenziju i kapilarno su proželi čitav svijet. Raznolika tkiva toliko su srasla da je amputacija postala nemoguća. Ako Trump to i ne zna, ubrzo će mu tim njegovih stručnjaka objasniti kako stoje stvari.

Ako bude prkosio stvarnosti, suočit će se nepremostivim institucionalnim i neformalnim preprekama koje će ga podsjetiti da nije diktator nego (samo) šef egzekutive u najvećoj i – što god mislili o njoj – ponajboljoj svjetskoj demokraciji i domovini vladavine prava. Zato su neostvarive i Trumpove rasističke zamisli, ako za njima uopće bude i posezao. On mora uzeti u obzir i ogorčenu liberalnu javnost i ulične prosvjede koji ga ne priznaju za predsjednika što je blagotvorno za demokraciju jer je još jedan, barem simbolički, faktor ograničavanja moći.

Nema razloga za strah da će Trump upropastiti Sjedinjene Države onako kao što su, primjerice, Tuđman i HDZ uništili hrvatsko društvo koje nakon njihovog ekonomskog i moralnog pustošenja klinički mrtvo leži na postelji, sposobno nizašto nego za domoljubna buncanja. Za razliku od SAD-a, Hrvatska nije imala, niti je stvorila, niti je htjela stvoriti sadržajnu i stvarnu demokraciju, neovisne demokratske ustanove, vladavinu prava i kritičku javnost. Za razliku od američkih, sve hrvatske interesne skupine klijentelistički su oslonjene na jednu jedinu mantru. Hrvatska politička tradicija iscrpla se i svela na slijepu i iracionalnu državotvornost, dok američka počiva na racionalizmu, prosvjetiteljstvu i kultu Slobodnog Pojedinca.

Želi li Trump uništiti američku demokraciju? Zasigurno će je izložiti velikim iskušenjima, ali takva je sudbina demokracije. Demokracija je hod po žici. Ostaje joj da s pojačanom odgovornošću i pozornošću održava ravnotežu. S Trumpom ili bez njega, njena sudbina ionako nikada nije bila izvjesna.

 

Donald Trump
Donald Trump REUTERS/Carlo Allegri
Europa se plaši bez razloga

S druge strane, nemoguće je naći zamjerku Trumpovoj namjeri da poboljša američko-ruske odnose. No, postoje bojazni da bi novi dogovor Washingtona i Moskve mogao štetiti Europi. Takve bojazni su neosnovane iz nekoliko razloga. Prvo, svaki američko-ruski dogovor koji umanjuje mogućnost nuklearnog sukoba dobro je došao jer o njemu ovisi opstanak ljudske vrste. Drugo, SAD se neće izolirati od Europe iz jednostavnog razloga što se moć – osobito imperijalna moć – nikad dragovoljno ne odriče stečenih pozicija i utjecaja. Treće, za sve eventualne nevolje koje je mogu snaći Europa će biti sama kriva. Ona je sebi najveći neprijatelj. U 20. stoljeću dva puta se dovela na rub totalnog samouništenja kada se iza koprene njene navodne civiliziranosti ukazala neizreciva količina divljaštva i zločinačke energije. Upravo Amerika i Rusija su je u Drugom svjetskom ratu spasile od moralne – ne samo moralne – propasti. Štoviše, dugo razdoblje europskog mira i prosperiteta nakon 1945. nije počivalo na europskoj prisebnosti nego na američko-ruskom dogovoru, ravnoteži snaga i, iznad svega, na potiskivanju europskih nacionalizama. Dok god, po uzoru na SAD, Europa ne krene putem velike demokratske federacije i dok god bude svedena na labavu koaliciju svojih suvišnih malih suverenosti, bit će ovisna o američko-ruskim aranžmanima i ostaje joj nadati se da će ti aranžmani počivati na mirnoj koegzistenciji i stabilnoj podjeli interesnih sfera. Takav ishod zasigurno je bolji od svega što bi Europa bila u stanju sebi prirediti ako bi opet podlegla svojim samoubilačkim, nacionalističkim porivima.

452677,452301,452622,452441

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još