KOMENTAR RENATA BARETIĆA

Tehničko ‘spaljivanje zemlje’

Renato Baretić
Renato Baretić
Više o autoru

Bionic
Reading

Usvajanjem gomile prijedloga za parlamentarnu raspravu ova vlada može, samo ako to poželi, kroz četiri mjeseca svoga ‘tehniciranja’ zatrpati onu sljedeću, odnosno sljedeću parlamentarnu većinu, gomilom materijala za proceduralno prežvakavanje u prvih nekoliko mjeseci nakon konstituiranja Sabora

Jedna stara, blesava izreka nepopravljivih optimista kaže: jednom kad padneš do dna, moraš se odbiti uvis. Hajdemo joj povjerovati načas, pa odgovorimo sebi samima - je li Republika Hrvatska zbilja dotakla dno, nakon čega će sve što se dogodi, ma kakvo bilo, biti neki pomak prema gore, prema površini ove preduboke usmrđene močvare?

Nije, naravno. Ima nama još do dna, ne budite naivni. U sljedećih dvadesetak dana do zaključnog raspuštanja Sabora i pretvaranja vlade u (napokon i službeno) klinički mrtvo tijelo, štošta se još štete dade napraviti. Bilo telefonskim sjednicama, bilo zatvorenima, bilo uredbama, bilo namjernim nečinjenjem - omiljenom metodom najdestruktivnijeg ministra kulture kojeg smo ikad imali, usporedivog možda jedino s ministrom znanosti, obrazovanja i sporta, ljubiteljem sličnog pristupa svome resoru. Dno ćemo dodirnuti (ne udariti o njega, jer tad bi odbijanac bio vrlo jak i naglo nas lansirao uvis, a to Hrvatskoj nikad nije bilo suđeno) tek negdje najesen, sredinom listopada, kad nova parlamentarna većina, svejedno koja, krene glumiti da nekog vraga stvarno radi.

Prije tri tjedna, nakon ‘kurikularnog’ prosvjeda diljem države, sjedio sam u zagrebačkoj Preradovićevoj s dvojicom ozbiljnih ljudi, više no iskusnih u takozvanom knjižnom sektoru. I ne samo iskusnih, nego i iznadprosječno uspješnih i hvaljenih u poslu kojim se bave. Njihov je zaključak (a meni, ipak amateru i tek povremenom suputniku, nije bilo druge nego da se složim s ljudima kojima vjerujem) bio sljedeći: da bi se sanirala šteta što ju je ministar Hasanbegović nanio hrvatskoj kulturi u jedva četiri mjeseca vladanja njome, bit će potrebna najmanje godina i pol ozbiljnog, udarničkog rada na minimalcima i s dramatično reduciranim programima. Godina i pol, hej, i to samo da bi se došlo do nulte točke, one na kojoj je hrvatsku kulturnu proizvodnju beskrvni ministar Šipuš ostavio na zadnji dan svojeg mandata!


Govorim, ponovimo za svaki slučaj, samo o kulturi, terenu koji mi je nekako najbliži. O kulturi, dakle. Resoru u koji Republika Hrvatska ulaže manje od pola posto svoga godišnjeg proračuna, dakle - jedva malo više od čiste ništice. Kakvo je stanje u ostalim portfeljima, onima koji barataju s 99,5 posto istog tog proračuna? Ne znam i ne želim znati, ali nešto mi govori da je sve to otprilike tu negdje kao i s kulturom. Nije gore, naprosto stoga što gore nego što je u kulturi teško da igdje može biti, budući da se ni u kojem drugom resoru nije krenulo s tako kopernikanskim obrtanjem paradigme (ne)djelovanja. Osim možda, velim, u znanosti, obrazovanju i sportu. Pokušalo se nešto štete učiniti u resoru zdravstva, ali to je, u nezabilježenom proplamsaju taktičke inteligencije, spriječila aktualna oporba, izlaskom iz dvorane i razvaljivanjem kvoruma u netom obesmišljenom ‘tehničkom’ Saboru.

Hrpa se još štete i štetâ može učiniti u ovih dvadesetak dana, a oporbi je jedino preostalo sredstvo borbe upravo to - napuštanje nemoćne ‘tehnički vladajuće’ većine u sabornici na sljedećem, posljednjem plenarnom zasjedanju prije 15. srpnja. Ako ga uopće bude. Jer, reklo bi se po onome kako danas stvari stoje, niti ta se većina neće u većem broju okupiti na radnome mjestu...
To, međutim, ne umanjuje svu moguću štetu: usvajanjem gomile prijedloga za parlamentarnu raspravu ova vlada može, samo ako to poželi, kroz četiri mjeseca svoga ‘tehniciranja’ zatrpati onu sljedeću, odnosno sljedeću parlamentarnu većinu, gomilom materijala za proceduralno prežvakavanje u prvih nekoliko mjeseci nakon konstituiranja Sabora. Praktično - paralizirati je i već sad učiniti neučinkovitom, barem prema pokazateljima za prvi kvartal. Bilo bi to nešto poput taktike ‘spaljene zemlje’, čuvene iz vremena povlačenja poraženih nacista i, koliko se dalo vidjeti, ne odveć mrske lijepom broju pripadnika ‘tehničke’ izvršne vlasti. Tihomir Orešković jedina je osoba koja to može spriječiti, ili barem umanjiti štetu (mrvicu je dobre volje na tom tragu pokazao u četvrtak, skinuvši nekoliko najškakljivijih točaka s dnevnog reda) ali pomalo je žalobno kad većinu nade moraš polagati u friško opozvanog premijera kojemu je ‘la vida loca’ upadljivo poznatija od hrvatskih padeža i naglasaka.

Ali čak i kroz njegovo najgušće sito, ako bi ga bilo, opet će se provući gomila akata i odluka (kako onih usvojenih, tako i onih namjerno zanemarenih) koji zahtijevaju saborsku proceduru, raspravu što će klupskim i pojedinačnim izlaganjima, pa replikama i ispravcima netočnih navoda, ujesen umrtviti svaki pokušaj hitnog izvlačenja Hrvatske i njezinog društva iz dreka kroz koji plivamo sve težim zaveslajima. Ako su već oni morali spasti na samoraspuštanje i izvanredne izbore, zašto ne bi i njihovi nasljednici?