KOMENTAR BOŠKA PICULE

Stvarni šef HDZ-a više nije Tomislav Karamarko

  • +14

Održan XVII Opći sabor HDZ-a

Izvor: tportal.hr / Autor: Patrik Macek/PIXSELL

Bionic
Reading

Prvi put od 1990. predsjednik HDZ-a nije istodobno politički najmoćniji čovjek izvršne vlasti u zemlji, i to isključivo zbog izbornog rezultata svoje stranke. Zato je svima jasno da će se, dođe li do prijevremenih izbora, upravo HDZ nakon njih ključno promijeniti. Ne strateški, nego kadrovski, jer pozicija zamjenika predsjednika, što nam pokazuju slučajevi Milijana Brkića, ali i Drage Prgometa, jest važnija od one šefa stranke

Biti zamjenikom predsjednika HDZ-a postaje jednom od najutjecajnijih političkih dužnosti u zemlji. Nakon što je prije četiri godine na to mjesto neočekivano izabran Drago Prgomet, a sada očekivano Milijan Brkić, pri bilo kakvim analizama aktualnih prilika u HDZ-u te u hrvatskoj politici svakako treba uračunati utjecaj formalno drugog čovjeka ove stranke. A pri određenim okolnostima i de facto prvog.

Drago Prgomet od početka obnašanja dužnosti 2012. do svog odlaska iz HDZ-a ni trenutka nije djelovao kao puki sljedbenik predsjednika stranke Tomislava Karamarka te se u konačnici s njim i razišao. Epilog je poznat. Prgomet se uključio u političku platformu Most te uz Božu Petrova postao najprepoznatljivijim licem treće političke opcije u zemlji nakon prošlogodišnjih izbora. No samo nekoliko dana jer je uskoro upao u SDP-ovu zamku 'bez zavjesa' te umjesto jednog od najvažnijih ljudi nove vlasti završio podalje od bilo kakve mogućnosti uključivanja u izvršnu vlast. Da je bio samo malo oprezniji pri rukovanju danajskim darovima Zorana Milanovića, koji je na taj način kobno presudio i svom ostanku na vlasti, možda bi danas i politička karijera Drage Prgometa i politička situacija u zemlji bile posve drukčije.

Lojalnost i (ne)povjerenje

Njegov nasljednik na tom mjestu Milijan Brkić sigurno će djelovati drukčije. Kroz HDZ, a ne izvan njega. Međutim, to ne znači da će novoizabrani zamjenik predsjednika HDZ-a biti isključivo operativac prvog čovjeka stranke, a čiji sadašnji položaj najviše govori o tome koliko je (ne)lojalnost u međuljudskim odnosima uključujući politiku bitna i motivirajuća. Zapravo, Milijan Brkić već je sada per se najmoćniji političar najjače stranke u zemlji jer politička sudbina Tomislava Karamarka ovisi o toliko puno vanjskih čimbenika i aktera da je teško zamisliti da će u sadašnjim okolnostima moći nastaviti raditi bez prevelikih promjena. Ili će morati otići on ili će morati otići drugi potpredsjednik Vlade Božo Petrov.

U slučaju prve situacije HDZ-u ne preostaje ništa drugo nego raskinuti suradnju s Mostom i testirati povjerenje birača na novim parlamentarnim izborima. U slučaju odlaska Bože Petrova i Mosta iz vladajuće većine bilo kakvo preslagivanje u saborskim klupama u potrazi za sedamdeset i šest zastupnika kad-tad će dovesti do destabilizacije Vlade i novih izbora.

Aktualna je Vlada rezultat direktnog dogovora između Tomislava Karamarka i Bože Petrova, a oni danas niti ne komuniciraju normalno. I, što je presudno, nemaju ni elementarno povjerenje jedan u drugoga. Može li se tako raditi sljedeće četiri godine u korist svih hrvatskih građana? Koliko god se delegati XVII. općeg sabora HDZ-a trudili i dalje zagovarati jedinstvo vlasti, a izbore stavljati tek na posljednje mjesto svih mogućnosti, Hrvatska se suočava s dosad najlabilnijom i najneučinkovitijom izvršnom vlašću od 1990. do danas.

Od zvijezda do Trnja

Prije točno dvadeset i šest godina Hrvatska je dobila prvu HDZ-ovu vlast, pri čemu su pokojni predsjednik Franjo Tuđman i njegova stranka nastavili vladati punih deset godina. Nakon smjene vlasti 2000. HDZ se vratio 2003. i vladao sljedećih osam godina. Pritom je na svim izborima na kojima je pobjeđivao u tom razdoblju ostvarivao više ili manje uvjerljive pobjede koje nisu mogla ugroziti nikakva preslagivanja poraženih političkih opcija. Franjo Tuđman i njegov nasljednik Ivo Sanader bili su za svojih mandata uvjerljivi i kao izborni pobjednici i kao obnašatelji političkih dužnosti. Mada u današnjem HDZ-u ističu da su protekle četiri godine svaki put pobijedili glavne političke suparnike, što je točno, propuštaju analizirati zašto su te pobjede bile tijesne.

Naime, HDZ je jedino na europskim izborima 2014. u sklopu šire koalicije uvjerljivo pobijedio SDP i njegove koalicijske partnere osvojivši 41,42 posto glasova birača u odnosu na SDP-ovih 29,93 posto. Izuzmu li se lokalni izbori s nizom različitih rezultata, na europskim izborima 2013., na predsjedničkim izborima 2014./2015. te na parlamentarnim izborima 2015. HDZ-ove su koalicije u sva tri slučaja nadjačale SDP-ove unutar najviše 1,5 posto, pri čemu je najneizvjesnije bilo upravo na najvažnijim izborima, onima za Hrvatski sabor, na kojima su Domoljubna koalicija i koalicija Hrvatska raste u prvih deset izbornih jedinica dobile isti broj zastupničkih mandata, a HDZ još tri mandata u XI. izbornoj jedinici. HDZ je, iako tijesno, na svim tim izborima pošteno pobijedio SDP-ovu vlast i kandidate, ali je iz određenog razloga propustio biti uvjerljiv.

Je li taj razlog način na koji se stranka vodila protekle četiri godine i očito će se voditi još neko vrijeme? Vrlo vjerojatno. Nije teško zaključiti da HDZ-u nije ni bilo teško svaki put pobijediti stranku Zorana Milanovića zbog načina na koji se SDP ponašao na vlasti i rapidno gubio povjerenje vlastitih birača.

Međutim, sve su te izborne pobjede trebale biti znatno uvjerljivije – brojčano, programski, kadrovski i strateški – i ako je itko odgovoran za vlast s 'kamenčićem u cipeli', kako je to opisao Tomislav Karamarko, onda je to posljednji HDZ-ov izborni rezultat i svi koji su doveli do njega. Sadašnje afere oko Ine sve to višestruko naglašavaju i ostane li predsjednik HDZ-a ipak prvi potpredsjednik Vlade nakon lipanjskog glasovanja saborskih zastupnika, ništa ne može ostati isto.

Jer prvi put od 1990. jedan predsjednik HDZ-a nije istodobno politički najmoćniji čovjek izvršne vlasti u zemlji, i to isključivo zbog izbornog rezultata svoje stranke. Zato je svima jasno da će se, dođe li do prijevremenih izbora, upravo HDZ nakon njih ključno promijeniti. Ne toliko idejno, kako je to pokazao i XVII. opći sabor, koliko kadrovski. U stranci su već zauzete startne pozicije za takve promjene te je danas u HDZ-u kudikamo najunosnija pozicija zamjenika predsjednika. Jedino je pitanje hoće li se u svakom sljedećom slučaju novom predsjedniku ponoviti sudbina prethodnika.