Da mi je netko u proljeće 2011. rekao da ću se za točno pet godina s nostalgijom i sjetom prisjećati vlade premijerke Jadranke Kosor, obazrivo bih mu spustio dlan na rame, zabrinuto ga pogledao i prijateljskim mu glasom sugerirao: ‘Manje šmrkat, kume, i manje lokat!’ 

Da je Zlatku Hasanbegoviću netko u proljeće 2015. rekao da će dogodine u isto doba o njemu negativno pisati gotovo svi relevantni europski mediji, da će peticiju protiv njega objaviti ‘Libération’ i da će mu ‘Le Monde’ pružati priliku da, kroz gusto rešeto neugodnih pitanja, brani svoje stavove i postupke, vjerojatno bi se tom sugovorniku pri oproštaju obratio istim dobrohotnim riječima: ‘Manje šmrkat, kume, manje lokat!’ 

Pa ipak, eto, dogodilo se i jedno i drugo! Štoviše, ja sam za Jacom i njenom odioznom družbom prvi put zažalio već negdje potkraj druge godine vladavine Zokija i njegovih Izgubljenih dječaka, a Hasanbegović je uspio postati međunarodna medijska činjenica samo četiri mjeseca nakon što je hrvatska šira javnost (samo hrvatska, kamoli međunarodna!) prvi put uopće čula za njegovo ime. Početna razina vjerojatnosti takvih ishoda, dakle, obojici nam je bila identična, koeficijent na kladionicama podjednako viši od Mount Everesta, ali nam se krajnji zgodici dramatično razlikuju: ja sam ostao tamo gdje sam otprilike i bio - na nuli bez dopuštenog minusa, apatičan i deziluzioniran do kosti - a moj konkurent iz kladionice em je postao ministar kulture RH, em je izrastao u svojevrsnu Kim Kardashian vanjskopolitičkih rubrika zapadnih medija, em je hrvatsku kulturnu i medijsku scenu, za samo malo više od jednoga kvartala, uspio poniziti gore nego svi njegovi prethodnici i prethodnice zajedno, tijekom svih ovih 26 godina samostalnosti.

Toliki uspjeh i međunarodni promociju - ne samog sebe, daleko bilo, nego općenito hrvatske kulture, slobode medija te politike u cijelosti - ministar je Hasanbegović postigao tek s bijednih 0,46 posto državnog proračuna! Zamislite što bi tek uspio napraviti da mu je na raspolaganju bio cijeli jedan postotak, koliko se za kulturu predizborno obvezivala izdvajati njegova stranka?! Hej, pa nema te potpore koju bi ‘Foreign Policy’ ikad više dobio, a Nobelov komitet ugasio bi se sam od sebe nakon što nitko ne bi raspisao natječaj za upravni odbor u zakonskom roku!

No dobro, nastranosti na stranu jer, na kraju krajeva, ipak govorimo tek o pola postotka državnog proračuna. Pogledajmo radije što su u istom razdoblju napravili Hasanbegovićevi kolege iz vlade, oni čiji resori dijele preostalih 99,54 posto budžeta Republike Hrvatske. Nema njihovih imena ni po liberasjonima, lemondima i zidojče cajtunzima, oni beznađe i ozlojeđenost siju utiho, samozatajno, ne trebaju njima ni ta kulturnjačka pompa niti svjetla reflektora. Njihova su pregnuća više usmjerena unutarnjem planu, njihov interes za vanjski svijet prestaje u trenutku kad prvi šengenski carinik udari pečat u putovnicu novog hrvatskog ekonomskog emigranta.

Od svih reformi o kojima i dalje uprazno trube, uspješno provode jedino onu koju nam uopće nisu najavljivali: reformu obeshrabrivanja. Svakome tko je lani u ovo doba mislio da više nema nikakvog smisla raditi ni za sebe, ni za pomoć svojim starcima, niti za razvoj svojih klinaca, sad je kristalno jasno da ga ima - još manje. Daljnje obeshrabrivanje građana, kao jedina dosad uočljiva strategija ove vlasti, pokazuje svoje učinke na svakom polju svakodnevice. ‘Generalni orbanistički plan’ strši poput uspravnice i iz gospodarstva, i iz kulture, i iz zdravstva, i iz socijale, i iz pravosuđa, obrazovanja, vanjske politike, uprave, medija... Ma iz svake, svake pore ovoga društva raste po jedna ružna, odbojna crna čekinja poniženosti, bezvoljnosti, pesimizma i besciljnosti. Na simboličkoj razini, mala je zapravo razlika između hrvatskih građana i bliskoistočnih izbjeglica/migranata, zaustavljenih unutar žice nekoga kampa u Turskoj - ni jedni niti drugi nisu mnogo više od talaca posvađanih oligarhija i religijskih fanatika. I jednima i drugima prošlost je zastrašujuća a budućnost svakim novim danom izgubi po još jedan naramak smisla.

Obeshrabrivanje u ovolikim razmjerima nije bez smisla: njegova je krucijalna ambicija obesmišljavanje svakog pokušaja masovnog otpora. Sirijci, Iračani i oni zaustavljenici po kampovima s vremena na vrijeme unutar ‘svojih’ žica ipak nešto razbiju i zapale, ili se potuku s policijom, popiju batine i nagutaju se suzavca. ‘Pa jesmo li se za OVO toliko dosad napatili?’, zapita se glasno netko od njih, a ostali krenu u još jednu pobunu, znajući unaprijed da je osuđena na propast, ali svjesni da se vrijedi boriti i za posljednje preostale mrvice dostojanstva. Utoliko su oni u boljem, ljudskijem položaju od građana Hrvatske; utoliko je zbilja u pravu onaj ponosni obeshrabrivač Ilčić, kad kaže da su ‘oni biološki jači’. Mi smo, izgleda, sposobni još samo za rezignirani cinizam i zaključak: hehe, vidjet ćemo ih kad i njima prođe 26 godina...