KOMENTAR HELENE PULJIZ

Karamarka samo mostić priječi od preuzimanja apsolutne vlasti

18.02.2016 u 10:00

Bionic
Reading

Kako se u djelo provode riječi Tomislava Karamarka 'Tko priča protiv HDZ-a, priča protiv vlastitog naroda!'? Evo kako: 'Ti si udbaško smeće, crvena koljačica. Marš iz Hrvatske! Seli se! Jugočetnička komunjaro, mrziš sve što je hrvatsko, nećeš još dugo! Partizančino, smeće udbaško! Udbaška ku… Srpska ku… Smeće srpsko! Ti nisi Hrvatica!' Ovo su tek isječci iz poruka koje dobivam posljednjih tjedana; nisam jedina koja ih prima – primaju ih mnogi koji kritiziraju politiku Tomislava Karamarka, politiku njegova HDZ-a (nisu svi u tom HDZ-u njegovi), dobivaju ih mnogi koji smatraju, kao i ja, da Zlatku Hasanbegoviću nije mjesto u Vladi RH, da je Hrvatska zaslužila bolje od ove sklepane vlade i premijera-marionete kojim upravlja Tomislav Karamarko ili da antifašizam nije floskula

Uvrede upućene meni osobno odnedavna prate i pokušaji falsificiranja povijesti moje obitelji, pozivi mojim prijateljima pa čak i njihovim roditeljima (?!) s vrlo sličnim opisima mojega lika i djela kakve sam tu navela. Cilj je tih uvreda i prijetnji, pokušaja diskreditacije zastrašivanje i uznemiravanje koje bi, računaju oni koji ih upućuju, trebalo rezultirati ušutkavanjem. I, da, duboko me uznemiruje to verbalno nasilje i budi ponovno neke gadne strahove – sve sam to već prošla u više navrata, kao i brojne kolegice i kolege, ali u konačnici zbog toga neću ušutjeti i neću se odseliti iz Hrvatske sve dok budem uvjerena kako oni nisu većina (što, uostalom, potvrđuju i rezultati izbora).

Hrvatska nije vlasništvo HDZ-a Tomislava Karamarka, Hrvatska nije moje ni vaše vlasništvo, HDZ je politička stranka koja predstavlja tek jedan – čak ni većinski - dio hrvatskog naroda. HDZ, na kraju krajeva, nije vlasništvo Tomislava Karamarka. Ustašizacija HDZ-a koju pokušava provesti najgora je po HDZ, ali ako je uspije provesti, nećemo ni mi proći bez posljedica. Sjetimo se samo koliko se truda moralo uložiti početkom devedesetih da se ospore tvrdnje velikosrpske politike kako samostalnu Hrvatsku stvaraju ustaše.

Uvjerena sam kako je ovakav Tomislav Karamarko, kao totalitarist koji mijenja mišljenja i saveznike poput kaputa, na poziciji moći kakvu danas uživa, jedna od najgorih stvari koja nam se mogla dogoditi. On povlači poteze i izgovara strahote kakve bi neprijatelji hrvatskog naroda samo poželjeli. Svoj problem s vlastitim nacionalnim i političkim identitetom pretvorio je u nacionalni problem broj jedan. On mora sprati ljagu sa svog političkog puta koji je započeo i nastavio služeći užasnog oznaša/udbaša Josipa Manolića, a koji je meni kao i svakoj poštenoj Hrvatici i Hrvatu oduvijek bio čovjek vrijedan tek najdubljeg prezira. Karamarko se 25 godina uspješno bogatio, krpao uz one koji su nam vladali i bio važan dio vladajuće oligarhije, sad ga samo mostić priječi od preuzimanja apsolutne vlasti u državi.

Da stigne do tog cilja, taj će učiniti sve – za razliku od mnogih koji ga kritiziraju, ja ne podcjenjujem njegove dosadašnje uspjehe. Jedina prepreka koja mu stoji na tom putu ostaci su jadnog pješačkog Mosta, ako se to uopće više i može nazvati preprekom. Karamarkov HDZ ih je usisao, iz ralja vire još samo potkoljenice i poneka šaka koja sprečava gutanje. SDP Zorana Milanovića nije ni vrijedan spomena – ta je ekipa još uvijek na okupu samo zahvaljujući Karamarku i njegovima. Karamarko polaže monopol na velikohrvatstvo, Milanović polaže monopol na hrvatski antifašizam, a i jedan i drugi tek su karijeristi ispuzali ispod Sanaderovih skuta, kojima je do Hrvatske stalo kao do lanjskoga snijega. No Milanović je zasluženo otišao s vlasti i Karamarko je sad taj koji drži konce moći u rukama i on je taj čije djelovanje moramo promatrati pod najvećim povećalom.

Nad našim građanskim, posebno novinarskim slobodama nadvila se Karamarkova željezna zavjesa. U hrvatskom Ustavu još uvijek piše da smo demokratska država i da nam je zajamčena sloboda izražavanja mišljenja. U Ustavu ne piše da na to pravo imaju samo članovi Karamarkova HDZ-a i Domoljubne koalicije. Svoja građanska i profesionalna prava i obaveze koristit ću da tako i ostane.

Nemam komplekse pripadnice 'manjinskog naroda' u Jugoslaviji, pripadnica sam većinskog naroda u samostalnoj Hrvatskoj i smatram kako je moja dužnost štititi pripadnike svih manjina i, za razliku od Karamarka i HDZ-ove predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović, ne osjećam se ugroženom od nacionalnih manjina.

Karamarko, Grabar Kitarović, Milanović, Orešković, Petrov, Hasanbegović, Crnoja, Maras, Ostojić i Grčić nisu moji junaci. Moji su junaci branitelji koji nisu uzeli povlaštene penzije, a bili su radno sposobni, moji su junaci svi koji žive od svoga rada i pokušavaju u ovakvoj Hrvatskoj preživjeti od prvog do prvog u mjesecu, moji su heroji svi koji svojim radom i kreativnošću osiguravaju nova radna mjesta, moji su heroji svi koji nisu ukrali novac poreznih obveznika, moji su heroji svi koji se bore protiv čvrstog stiska oligarhije koja je zarobila Hrvatsku.

Moja Hrvatska nije Hrvatska u kojoj umjesto dijaloga vlada mržnja, Hrvatska koja ne zna u čemu je razlika između fašizma i antifašizma i koja ih izjednačuje. Moja Hrvatska nije Hrvatska koja u pokolju na Bleiburgu ne prepoznaje zločin, a u političkim ubojstvima i zatvorima ne prepoznaje teror. Moja Hrvatska nije Hrvatska Tomislava Karamarka i Velimira Bujanca, moja Hrvatska nije ni Hrvatska Zorana Milanovića i Gorana Radmana. Moja Hrvatska nije Hrvatska Franje Tuđmana i dvjesto bogatih obitelji i milijuna koji zbog toga žive u siromaštvu ili na njegovu rubu.

'Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.'
Vlado Gotovac na suđenju u Zagrebu, 1981.