Hrvatska nije jedina europska država na čijim su izborima parlamentarna mjesta osigurali članovi stranke koja se naziva Most. To je i Slovačka u kojoj od 2009. djeluje stranka koja se zove upravo Most, odnosno Híd na mađarskom. Stranka Most-Híd, kako joj i naziv kaže, kao svoj politički cilj postavlja kontinuiranu suradnju između pripadnika mađarske nacionalne manjine u Slovačkoj i većinskoga slovačkog naroda. Na posljednjim izborima održanima u ožujku 2012. stranka je osvojila 6,89% glasova birača i trinaest zastupničkih mjesta u slovačkoj jednodomnoj Narodnoj radi. Ideološki je stranka bliska desnom liberalizmu, a podršku među biračima osigurala je i na europskim izborima u svibnju 2014. osvojivši jedan mandat u Europskom parlamantu. U Slovačkoj je, inače, najbrojnija mađarska nacionalna manjina s oko 8,5% udjela u ukupnom stanovništvu, a Slovaka je gotovo 81%. Ostale su manjine Romi, Česi i Rusini.

No, u odnosu na Hrvatsku Slovačka kroz svoja ustavna i zakonska rješenja ne jamči zastupljenost nacionalnih manjina u svom parlamentu. Stranka Most-Híd koja zastupa interese mađarske nacionalne manjine u zemlji svojih je trinaest zastupnika osvojila pod istim uvjetima kao i ostale stranke na parlamentarnim izborima, a ne u posebnoj izbornoj jedinici. To je bilo moguće jer su Mađari relativno brojna manjina u Slovačkoj te njihovoj najjačoj političkoj organizaciji nije bio veći problem ući u parlament. Kao ni primjerice Kurdima na nedavno održanim parlamentarnim izborima u Turskoj u kojoj čak ni izuzetno visoki izborni prag od 10% nije bio prepreka prokurdskoj i promanjinskoj Demokratskoj narodnoj stranci osvojiti pedeset i devet zastupničkih mjesta. Ni Turska također ustavno ne osigurava parlamentarna mjesta zastupnicima manjina, a to nije praksa ni u nizu drugih europskih zemalja među kojima su Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Španjolska konsolidirane demokracije.

Hrvatska je među rijetkim primjerima u Europi promicanja političkih prava pripadnika nacionalnih manjina na najvišoj, ustavnoj razini. Naime, hrvatski Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u svom članku 19. normira da Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Pritom pripadnici nacionalnih manjina biraju najmanje pet, a najviše osam zastupnika u posebnim izbornim jedinicama, i to u skladu sa zakonom kojim se uređuje i izbor zastupnika u Hrvatski sabor. Osam zastupnika nacionalnih manjina, njih ukupno dvadeset i dvije koliko ih poimence navodi Ustav, imaju isti položaj i prava kao i svi ostali zastupnici u Hrvatskom saboru. To, dakako, uključuje i iskazivanje povjerenja Vladi što je trenutačno najvažnija politička tema u Hrvatskoj. I dok je nakon prošlih parlamentarnih izbora 2011. pobjednička Kukuriku koalicija imala više nego dovoljno saborskih mandata za izglasavanje povjerenja Vladi i bez ruku zastupnika nacionalnih manjina, nakon ovogodišnjih izbora upravo bi zastupnici nacionalnih manjina mogli odlučivati o novoj parlamentarnoj većini. Od osam izabranih zastupnika šest je svoje povjerenje dalo koaliciji Hrvatska raste, dok još uvijek nije poznato koji će blok podržati jedan od trojice zastupnika srpske nacionalne manjine SDSS-ovac Mirko Rašković te zastupnica Ermina Lekaj Prljaskaj izabrana ispred albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine. Ona je pak na ovogodišnjim izborima trijumfirala u jednoj od najneizvjesnijih utrka jer je u svojoj izbornoj jedinici osvojila 999 glasova, samo pet više od drugoplasiranog kandidata Idrisa Sulejmanija.

Za koju god se opciju u konačnici odlučili pojedini zastupnici nacionalnih manjina, ta bi odluka mogla biti presedan u hrvatskoj parlamentarnoj praksi. Doduše, HDZ-ovu vladu nakon izbora 2003. i 2007. u kojima su pobjednici također naknadno trebali osiguravati većinu u Hrvatskom saboru, podržali su i zastupnici nacionalnih manjina pri čemu je SDSS sklopio i koalicijski sporazum s HDZ-om te 2008. ušao u Vladu. Međutim, tadašnji su rezultati bili manje-više jasni te bez jakog trećeg igrača kao što je sada Most nezavisnih lista. Dođe li do daljnjeg osipanja broja Mostovih zastupnika, a uz pretpostavku da se platforma Bože Petrova prikloni HDZ-u, lako je moguće da zastupnici nacionalnih manjina koji nisu dali podršku Zoranu Milanoviću za sastav nove Vlade zapravo odluče o političkoj sudbini zemlje. To je i legalno i legitimno pri čemu će najviše odjeknuti odluka Mirka Raškovića izabranog kao SDSS-ova kandidata.

Hrvatska bi tako, uz sve navedene specifičnosti, mogla biti jedina europska država u kojoj zastupnici nacionalnih manjina imaju presudnu ulogu u izglasavanju povjerenja Vladi. Kako je u susjedstvu? Slovenija jamči dva mjesta u svom donjem parlamentarnom domu za pripadnike autohtonih nacionalnih manjina, talijanske i mađarske. Srbija i Crna Gora nemaju posebne izborne jedinice za zastupnike nacionalnih manjina, ali za njihove izborne liste ne traže zakonski izborni prag. Bosna i Hercegovina ne jamči pripadnicima nacionalnih manjina nikakvu parlamentarnu zastupljenost zbog čega je suočena s presudom Europskog suda za prava čovjeka. Italija konfigurira takve izborne jedinice koje jezičnim manjinama olakšavaju ulazak u parlament, dok Mađarska od 2014. predviđa ulazak zastupnika nacionalnih manjina samo preko nacionalnih lista uz institut nacionalnih zagovornika bez prava glasa u parlamentu onim zastupnicima nacionalnih manjina koji na izborima ne prijeđu izborni prag.

U situaciji izjednačenosti dva najjača parlamentarna bloka i uz pitanje komu će se prikloniti zastupnici Mosta nezavisnih lista kojih je sve manje, zastupnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru možda imaju odluku u svojim rukama. Hoće li pritom djelovati kao Most-Híd u Slovačkoj ili kao hrvatski Most?