KOMENTAR HELENE PULJIZ

Dosadni ste do bola, dajte nam razlog da iziđemo na izbore

07.10.2015 u 14:12

Bionic
Reading

Iako se prema medijskim prezentacijama može ponekad činiti kako će u ponedjeljak, kada predsjednica Kolinda Grabar Kitarović konačno označi početak izborne utrke, uslijediti uzbudljiva i napeta politička drama, neće se do dana izbora, nažalost, dogoditi baš ništa što bi nas moglo prodrmati iz sveopće učmalosti. Suočeni smo s ubitačnom, ali zapravo najdosadnijom izbornom pretkampanjom do sada

Završno ushrvaćivanje Zorana Milanovića, oko kojega su se čudom mnogi uzbunili/zabrinuli/zamislili posve je očekivan korak na razvojnom putu šefa SDP-a od djelatnika Ministarstva vanjskih poslova Ive Sanadera, preko socijaldemokrata, pa liberalnog konzervativca do rodoljuba dinarskog tipa. Čude se velikom Hrvatu Zoranu Milanoviću mnogi, a mene, nakon svih onih lauda Franji Tuđmanu u protekle dvije godine, čudi to čuđenje.

Bratimljenje i posestrinstvo mađarona Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović sa srpskom nacionalističkom vlašću utjelovljenoj u Aleksandru Vučiću i Tomislavu Nikoliću, a s ciljem povratka na vlast, logičan je nastavak politike kojoj je tijekom 2014. i 2015. primaran hrvatski nacionalni problem bila borba protiv Jugoslavena i duha druga Tita. Poznato je kako nema borbe protiv nepostojećih Jugoslavena i mrtvog Tita bez čvrstog savezništva velikohrvata i velikosrba. Ne razumijem kako nekoga to savezništvo danas iznenađuje.

Idu još jedni parlamentarni izbori na kojima bismo trebali izabrati saborske zastupnike koji će donositi zakone po kojima ćemo živjeti, a oni među kojima biramo, nisu se još uvijek maknuli iz 1991. SDP i HDZ, odnosno njihovi lideri Milanović/Karamarko/Grabar Kitarović čupaju se oko toga kome pripadaju Hrvatska, Hrvatice i Hrvati, branitelji, Tito, antifašizam i Franjo Tuđman, čije srce luđe lupa od brige za budućnost rodne grude dok ta budućnost od njih nezaustavljivo bježi. U Njemačku, Kanadu, Austriju, Irsku.

Nemate za kruh? Cuclajte užegle bombonijere

Gospodo iz SDP-a i HDZ-a, dosadni ste do bola. Marketinške političke strategije su vam dosadne, sto puta viđene – čak i 'šokantno' kolektivno preobraćenje SDP-a u stranku domoljuba nije novost nakon Sanaderovog 'Hristos se rodi', kojem je prethodio pokušaj šovinističkog državnog udara na Rivi. Nemate konkretne programe mjera, reforme s jasno određenim rokovima provedbe, ne nudite ništa što bi trebalo ili moglo zanimati većinu hrvatskih birača i zato i ne možete očekivati više glasova od po onih 25-35 posto od 60 posto onih koji bi uopće na izbore i izišli.

To što nudite danas na političkom tržištu – podjela u dva ideološka tabora - zanima manjinu, glasnu doduše, ali ipak manjinu, koju ste, na račun većine, vezali zaposlenjima u državnoj i lokalnoj upravi, povlaštenim penzijama i socijalnim dodacima. Lijeni i neinventivni PR i reklamni stručnjaci uzimaju vam fine pare za šest puta prepakiranu, užeglu i posve nejestivu bombonijeru za koju očekujete da ćemo je strasno progutati, bez previše cuclanja.

Neki, utaboreni u vašim ideološkim rovovima, progutat će sve što im date, ali mnogi neće, a baš ti mnogi mogli bi odlučivati o vašoj političkoj sudbini. Znam, računate kako će oni koji (više) ne gutaju vaše zastarjele, kičaste političke reklame kao pravi luzeri pomireni sa svojom jadnom sudbinom ostati doma, i uz kokice i pivo eventualno pratiti proglašenje izbornih rezultata. Ali što ako ipak odluče prošetati se od birališta?

Nerazvijeno, beskrvno političko tržište

Za udio u vašim vladavinama bore se i drug, domoljub, čovjekoljub i bogoljub Milan Bandić (365), čudnovata Mirela Holy, uzbunjeni Ivan Sinčić, politički TrotteriJosipović/Čačić/Linić, ambiciozna obiteljašica Željka Markić, neodređeni Božo Petrov i uglađeni Drago Prgomet, sitni trgovci mandatima Darinko Kosor, Branko Hrg… I svi oni, na opću žalost hrvatskih birača, kopiraju vašu šprancu. Ni od koga da čujemo ili vidimo neku poruku ili potez vrijedan pamćenja. To da je Sinčić isprovocirao hapšenje na deložaciji, da Holy dijeleći parfeme zagovara komunizam, a suradnici joj u praksi provode najgore od neoliberalnog kapitalizma, to da se Josipović želi svidjeti svima da se na kraju ne bi svidio nikome ili da Petrov apelira na poštenje u politici, zbilja više nisu ni vijesti, a kamoli pojave koje bi trebale privući našu pažnju u trajanju duljem od tri sekunde.

Tako stoje stvari na nerazvijenom, beskrvnom političkom tržištu u Republici Hrvatskoj u osvit parlamentarnih izbora koji bi mogli biti važniji od ijednih do sada. Svijet i Europa 2015. kompliciraniji su nego što su to bili 1991., 2001. ili 2011., izazovi su veći, vrijeme za traženje rješenja kraće. Iduća Vlada, odnosno naredni saziv Sabora trebao bi pronaći odgovore na ovu dugogodišnju duboku gospodarsku, socijalnu i društvenu krizu i istovremeno znati pozicionirati Hrvatsku na svjetskoj političkoj karti, shodno našim mogućnostima, potrebama i geopolitičkom položaju. Iduća vlada, ma čija bila, morala bi imati legitimaciju u vidu podrške većinskog dijela birača; okolnosti su takve da više nije dovoljna samo podrška pripadnika stranačkih obora. Izborna pretkampanja ne vodi nas u smjeru izbora takvog saziva Sabora i Vlade.

Glavni igrači računaju na sklapanje neprincipijelnih koalicija, vjerojatno je već razrađen i scenarij sklapanja velike koalicije SDP-HDZ, ako drukčije ne bude išlo ili trgovci mandatima budu nakon izbora postavljali previsoke cijene. Razumijem da je sadašnjim vodstvima glavnih stranaka glavni cilj održavanje postojećeg stanja, ali to je stanje nepodnošljiva stagnacija. Ponedjeljak pred nama prilika je da tome konačno dođe kraj. Razmislite malo. Promijenite smjer. Ovo je dosadno do bola. Dajte nam razlog da iziđemo na izbore.