KOMENTAR JULIJANE ADAMOVIĆ

Trovremenski taft mi je otvorio oči - nema boljeg sutra

19.07.2015 u 10:09

Bionic
Reading

Kratak izlet u Njemačku i pogled na svijet kroz oči tamošnjih radnika, promijenio je način na koji književnica Julijana Adamović gleda na muke u kredite ogrezlih Hrvata i Grka. Piše da trgovkinje koje u toj Njemačkoj rade do 67. godine, živeći u iznajmljenim stanovima i dopunjavajući mirovine povremenim poslovima te ne ostavljaju oporučno obitelji 'zidove i dulume', nude realniju sliku budućnosti od kolegica koje u Grčkoj živeći na kredit s 50 godina idu u mirovinu koja im urušava državu

Da sam kojim slučajem odmor odlučila provesti u Ateni ili Solunu, a ne na sjeverozapadu Njemačke, možda bih drugačije doživljavala medijske priče iz Hrvatske, a i s područja koje od milja zovemo 'regionom'. Možda bih jače zagrizla na stavove onih čije se mnijenje kroji tako da grčko-europsku priču svedu na njemačko-grčku, pri tome koristeći tako malo boje, dajući Grcima pastelne nijanse naivne djevojke zatečene na izvoru samog Nečastivog (zabludom, naravno), a Nijemce crtajući sve s rogovima i figom u džepu.

O Merkelici, da ne govorimo.

A možda se zbog svojih briga o rati kredita koja me čeka čim izađem iz zrakoplova u Hrvatskoj, Grčkom i Njemačkom ne bih ni opterećivala da me jučer ujutro, na izlogu kvartovske voćarne u malenom njemačkom gradu, nije dočekala dekoracija u vidu povezanih zastava Njemačke i Grčke.

Vlasnik, pretpostavljam Grk, slabo govori engleski, a ja još manje vladam njemačkim, pa sam ostala uskraćena za detaljnije pojašnjenje ovog izljeva duplog patriotizma. No potaknulo me da propitam neke druge ljude, uglavnom Nijemce, što o cijeloj situaciji oko grčke krize misle oni. Prvi koji mi je pao na pamet (i došao pod udar) je Martin, suprug moje poznanice. Više je razloga za to.

OPORAVAK OD SRUŠENIH SNOVA

Martin je završio Vanjsku politiku i ekonomiju, ali je, prilično geografski dislociran od administrativnog središta Njemačke i bez važnih socijalnih kontakata koji bi mu pomogli otvoriti vrata profesije o kojoj je još kao dijete sanjao, karijeru strpljivo započeo kao predavač u privatnoj gimnaziji, paralelno prateći natječaje za niže rangirane poslove u vanjskopolitičkoj državnoj administraciji.

U međuvremenu je i upisao i doktorat. A onda se sve preokrenulo naglavačke. Umjesto u nekom od egzotičnih diplomatskih predstavništava, na primjer u Bakuu ili Šangaju, Martin je završio među buteljama. Tu je i danas, punih 20 godina, točno koliko je proteklo od našeg poznanstva i mog posjeta jednom od brojnih industrijskih gradova i gradića, gusto nanizanih u njemačkoj pokrajini Sjevernoj Rajni-Vestfaliji.

Ništa se tu naizgled nije značajnije promijenilo od tog vremena. Ili jest, ali ja to ne primjećujem. Ni traga od blještavila i raskoši, rezultata bešćutnog liberalnog neokapitalizma kojim je Njemačka lihvarski isisala sva bogatstva Europe i dobrog dijela svijeta i iskrcala ga na teritorij omeđen svojim državnim granicama.

Dapače, Opel se odselio u Portugal, a pogon Nokije u Rumunjsku. U kolovozu ove godine počinje i rušenje tih hala, pa se možda i vizura grada značajnije izmjeni. Za sada, iste su to zgrade, isto ozračje, isti skromni ljudi. Njih 4000 i više odavno je pronašlo neki drugi posao. Osim činjenice da su mladi nešto više tetovirani, da je na ulicama još više ljudi različitih rasa i etničkog porijekla, a s njima i nešto više odbačenih papirića i restorana s hranom koja je sve, samo ne tradicionalno Njemačka, ništa se tako kolosalno nije promijenilo.

O autorici

Julijana Adamović je hrvatska književnica, autorica romana i zbirki priča za odrasle i djecu. Dobitnica je Kiklopa za zbirku priča 'Kako su nas ukrali ciganima'. Socijalni je pedagog te je magistrirala dječju i adolescentnu psihijatriju. Rođena je u Bačkoj, a danas živi i radi u Vukovaru.

Veća iznenađenja mi je priređivao Zagreb u doba ere pomame za kreditima. I konačno, na blagajnama trgovačkih centara njemačko vrijeme zaista staje. Tu su i dalje poslovično ljubazne tete s hladnim trajnama. Njih zub vremena ne nagriza, a sve ih modne promjene u širokom luku zaobilaze. One dođu nešto kao čuvarice ‘njemačkog pečata’.

I Martin se nije puno promijenio. Koja sijeda zbog, kako on sam kaže, čestitki iz porezne i godina koje se na njega slažu nepovoljnije nego na vina kojima trguje. Kako se dogodilo da Martin odustane od svog sna? Jedan potpis je bio presudna karta u njegovoj životnoj igri, ma koliko se svojim načelima i u praksi klonio svega što u sebi ima i primjesu rizika i ‘pokera’.

KAD SE NIJEMAC POSKLIZNE NA KREDIT

Oni skloni stereotipima rekli bi ‘tipičan Nijemac’. Ali, eto, poskliznuo se. Točnije, ‘skliznuće’ se dogodilo njegovom mlađem bratu, koji nije nešto posebno ljubio školu, ali je imao prilično znanje o trgovini i vinima, što je htio i unovčiti. Poslovni projekt je bio realan, a ulaganje bez velikog rizika. Grad nije imao usko specijaliziranu trgovinu vinima, pa su sve računice govorile da jednu toga tipa čeka rezervirano mjesto pod rajnsko-vestfalskim suncem. I tako je Martin pristao biti jamac za kredit, jer početni kapital, ako nisi dijete kakvog dobro potkoženog bogataša, obično ne pada s neba.

Da ne duljim, posao je krenuo odlično. Prvih nekoliko mjeseci sve se činilo prilično idilično: kupci na malo i veliko su počeli pristizati, marketing je radio punom parom, sklopili su se i prvi ugovori s restoranima i hotelima... A onda se dogodilo nepredvidivo. Debakl. Martinov brat završio je u bolnici, bukvalno i metaforički paraliziran i odsječen od kontakta sa svijetom. Kako god, Martin takvo što nije slutio niti imao kao neku moguću opciju u trenutku kad je razmatrao bratov plan i u dobroj namjeri stavio svoj potpis na ugovor o kreditu

Danas, umjesto po pitanju politike, Martin svijetom putuje u potrazi za vinima. Ista ta vina prodaje Nijemcima, iako je već odavno otplaćen kredit zbog kojeg je napustio svoj predavački posao i oprostio se od snova o diplomatskoj karijeri. Politikom se i dalje pasionirano bavi (jer, bavi se i ona njime), ali samo amaterski. Suviše je truda i novca uloženo u biznis s vinima da bi se sada odustalo. S bratom koji se s manje ili više uspjeha bori sa svojom bolešću, vodi obiteljski posao. Dobro im ide. Kaže, recesiju nisu ni osjetili, jer njihovoj klijenteli vino nije luksuz.

I dok vodimo jedan od razgovora u njihovoj Vinoteci, u to se mogu uvjeriti i vlastitim očima: poslovni čovjek na povratku s ljetovanja, njegovan i kože preplanule taman na granici dobrog ukusa, traži vino koje je ‘upoznao’ u Španjolskoj. Ljubazni Martin pakira butelju u vrijednosti od 1200 kn, a cijela transakcija odvija se slično mojoj kupovini nove vrste kruha u nekoj hrvatskoj lokalnoj pekarnici. Točno toliko pompe, točno toliko uzbuđenja.

Razmišljam s koliko je mira i racionalnosti prihvatio činjenicu da ga je kredit, i to tuđi, poremetio u životnim planovima. Sve čekam hoću li čuti priču o bankarskim krvopijama, poganim lihvarima i kletoj sudbini, ali ni riječi. Čudan neki svijet, ti Nijemci. Prilično se razlikuju od većine naših ljudi koji su svojom voljom digli kredite (u toj sam skupni i sama) i sada su im svi drugi krivi, samo ne oni i ne njihova kriva procjena, ni želja da se mirno realnih mogućnosti dođe do vlastite nekretnine i novog auta, tako važne stavke u životu svakog Balkanca.

VRIJEDNOST I CIJENA

Kad smo već kod Lijepe Naše, u Martinovom dućanu nema jednog jedinog vina porijeklom iz Hrvatske. Zašto, pitam ga. Profilirali su me punih 45 godina s idejom da imamo najbolje vino na svijetu, pa je ovo za mene enigma, dodatno pojačana činjenicom da je Martin oženjen Hrvaticom. Zapravo, to je gotovo izdaja.

‘Nema hrvatskih vina zato što ih nitko ne traži. A i zato što su, u odnosu na kvalitetu koju imaju, preskupa. Ljudi ne štede novac, ali ga ni ne rasipaju tek tako.’

Slično je i s morem. Martin ga obožava. Ne može zamisliti odmor bez barem nekoliko dana piljenja u morske daljine, pa makar se radilo i o brzinskom odlasku na ne tako atraktivne nizozemske destinacije. Hrvatsko primorje je, kaže, sasvim druga priča. Obožava ga, ali rijetko tamo odlazi jer su usluge koje se pružaju daleko ispod cijene koja se za njih plaća. Daleko od onoga što se za isti novac dobije u Španjolskoj.

S Martinom razgovaram o tome kako nas (Hrvate) vidi. Što (k)od nas voli (osim svoje žene, Jadrana, sarme i bureka), a što misli da bismo trebali mijenjati kako bi nam(a) i drugima s nama bilo bolje. I ne samo to – pitam ga i o Grčkoj, kad smo već kod kredita i cijele ove svjetske priče oko dugova, koju su mnogi pojednostavili provlačeći je kroz matricu borbe dobra i zla (zločesti Nijemci i jadni Grci).

On prilično oprezno izlaže svoje teze. Kaže, teško je biti Nijemac i reći otvoreno sto misliš o mnogim stvarima, jer imaš ugrađen mehanizam samokontrole i osjećaj za vječitu krivnju ili barem veću odgovornost od svih drugih potencijalnih sudionika procesa, zbog povijesnog tereta nacije kojoj pripadaš. Sam sebe konstantno preispituješ, je li tvoj stav ispravan i je li politički korektan, što je u konačnici često vrlo mazohistički. Negdje moraš povući granice i reći: ovo je točka preko koje ne možemo. I po cijenu da svako razilaženje Njemačke zvanične politike od ostatka Unije, dobije etiketu ‘nametanja’, ‘dominacije’ ili, zbog čega je posebno zgrožen, ocjene da se mirnim putem nastavlja ideja ‘Velike Njemačke’.

Za njega su europske integracije bile logičan proces kojem bi u bližoj ili daljoj budućnosti trebao stremiti cijeli svijet. Ali da ne postoji ono ‘ali’. Da ljudi, većinom, nisu stvorenja visokih kapaciteta. ‘Da ne kažem glupi', kaže Martin.

HRVATICA BEZ SREDNJE ŠKOLE KOJA SE ČUDI GRCIMA

Ta priča o Nijemcima i Grcima (naravno, i Hrvatima) postaje posebno zanimljiva u slučaju Ane, Martinove supruge. Ona je u Njemačku došla ratne '91, prekinuvši srednju školu. I nikad je nije završila. Danas to više nema smisla, osim kako bi, da joj je do toga stalo, nahranila svoj ranjeni ego. Ana radi posao za koji bi joj u Hrvatskoj trebala viša ili minimalno četverogodišnja srednja škola. ‘Ovdje se ne zamaraju formom’, kaže. Važno je to kako radiš i kakav odnos imaš prema kolegama, a ne tko si, odakle dolaziš i koliko škole imaš.

Na ovo mjesto došla sam jer je novi vlasnik želio osobu koja će znati ‘postupati’ s ljudima tako da ih pri dolasku na posao ne boli želudac, a da posao zbog te 'mekoće' ne trpi. Ponekad je to prilično zahtjevna zadaća, ali sve je lakše kad u ruke primiš platnu listu za taj mjesec', zaključuje Ana.

Kolika joj je plaća, to ne pitam. Već sam navikla da je o tim iznosima u Njemačkoj vrlo nepristojno lamentirati. No ipak, kao usput,  pripominjem slučaj njezine grčke kolegice koja je zahvaljujući beneficiranom radnom stažu (jer je puno stajala na nogama i ima djecu) otišla u mirovinu s 50 godina i sada ima mjesečna primanja oko 700 eura.

Ana mi ne vjeruje. S 50 godina si ovdje još dovoljno mlad, kaže mi. Većina njezinih kolegica je i desetak godina starija, pa bez problema obavlja svoj posao. U Njemačkoj žene u mirovinu idu sa 67, a muškarci sa 70, pojašnjava mi. I kad odu u mirovinu, većina ih nastavlja raditi dodatne poslove poput raznošenja novina ili povremenih pomoćnih radova u ugostiteljstvu, čišćenja i sl. Nitko to ne doživljava kao tragediju. Mirovina znači i gubitak većine socijalnih kontakata. Ana potom odmahuje rukom i prelazi na druge teme. Ona sutradan ustaje u cik zore i, kako kaže, nema se vremena trošiti u bespredmetnim raspravama o Grčkoj.

Naravno, podrazumijeva se da joj je žao ljudi koji će tako naglo izgubiti dio svojih primanja, ali 'ne želi da se dovijeka od njezinog rada subvencionira mirovina bezimene grčke kolegice'. Neke stvari jednostavno nisu ispravne. Osobito ne situacija u kojoj bi ona i kad bude znatno starija nego je njena grčka kolegica danas, plaćala danak zbog iracionalnosti nečijih tuđih poteza, odluka i zakona. To nije solidarnost, veli. To je ludost. Ne bi drugačije očekivala ni da je situacija obrnuta.

ŽIVOT BEZ ILUZIJA O SVIJETLOJ BUDUĆNOSTI

‘Da, razumijem pobune i barikade. Vjerojatno bi i ovdje bilo bunta zbog tako drastičnog rezanja plaća i mirovina. Doduše, teško da bi se Nijemci odlučili na neke nasilnije demonstracije, jer ovdje se tek na svjetskom nogometnom prvenstvu 2006. prvi put bez osjećaja nelagode isticala Njemačka zastava. Toliki je teret prošlosti koji mladi Nijemci nose’, kaže mi Ana.

Ani je smiješna i ideja da je trgovački posao nešto što podrazumijeva beneficirani radni staž. Ne shvaća ni situaciju u kojoj vlasnik izrabljuje radnike, nabijajući im sate u smjeni i potplaćuje njihov rad, kao što je to često slučaj u Hrvatskoj. ‘Mi imamo sindikat koji nije samo slovo na papiru, ali rijetko kad mu se obraćamo. Vlasniku je jako važno da svi budu zadovoljni: i mi, a onda i kupci. To je najbolji put da u konačnici najzadovoljniji bude on.’

Razmišljam o toj bitnoj razlici u mentalitetu i gdje je Kvaka 22? Je li samo protok vremena dovoljan da dođemo do točke u kojoj nam posao nije isto što i muka, a poduzetništvo isto što i grabež? Većina Hrvata pošteno i bez fige u džepu odrađuje svoj posao, ne samo kad dođe u inozemstvo, već i u domovini, pa čak i u uvjetima kad nemaju tako 'promućurnog' šefa kao što ga ima Ana.

Kako smo se onda uspjeli dovesti do situacije da u nas upiru prstom da smo sljedeća Grčka? Je li se netko uistinu mogao zaduživati da nismo znali ili mogli reći ‘stop’? Tko je odgovoran za poteze onih kojima smo dali glas? Možda Nijemci? Za reklamu na koju smo pali i kupili novi Golf V, umjesto da se još koju godinu vozimo starim ili na posao idemo autobusom, pješice, biciklom?  Za kredite kojima smo gradili iluziju da smo Njemačka

Možda da za mandatara neke buduće vlade izaberemo njemačku blagajnicu za koju je vrijeme stalo, ženu s hladnom trajnom, imunu na pomodarstva i reklame? Neku od onih koje će do 67. godine marljivo raditi svoj posao, a ostatak života provesti u stanu koji nije njezino vlasništvo, bez ideje da je promašila samu suštinu svog zemaljskog poslanja ne ostavivši nasljednicima zidine i dulume? Jednu od onih koja jedino pouzdano zna da trovremenski Taft drži frizuru na okupu i zato ne eksperimentira i ne izmišlja toplu vodu?

Možda zaista sreću nema smisla kupovati na kredit, nego prihvatiti život bez iluzija, kako su ga prihvatili Nijemci, pogotovo te trgovkinje. Bolje sutra na kredit - ne postoji!
   
Skoro bih ovdje i ostala, zaključujem onako za sebe, samo da ne postoje riječi poput Exekution Ausschusssitzungen i vertrauenswürdigen.