KOMENTAR SRĐANA DVORNIKA

Epidemija proizvoljnih priziva savjesti

01.05.2015 u 20:00

Bionic
Reading

Od upisivanja prve odredbe o dopuštanju prigovora savjesti protiv obavljanja vojničkih dužnosti u prvom ustavu Hrvatske prošlo je četvrt stoljeća, a prigovor savjesti svako malo nas pogađa u novim pojavnim oblicima – upravo ga žele konzumirati ljekarnici u izdavanju tablete 'za dan poslije' – te se komentator upustio u analizu svih tih čudnih transformacija ideje priziva savjesti u Hrvatskoj

Svježe objavljeno autopenzioniranje Vladimira Šeksa, kao i svaki odlazak, izaziva reminiscencije na prijeđenu putanju. Podsjetilo je između ostaloga i na donošenje prvog ustava Hrvatske nastalog u kako-tako demokratskom okruženju. U sklopu standardnih odredbi o demokratskim institucijama i procedurama, ljudskim pravima itd., u njemu su se pojavile dvije odredbe koje su i simbolički označile diskontinuitet s dotadašnjim režimom: ukinuta je smrtna kazna (čl. 21) i dopušten prigovor savjesti protiv obavljanja vojničkih dužnosti u oružanim snagama (čl. 47.2).

O tome jesu li te ustavne inovacije bile znak poštovanja ljudskih prava, 'roba za izlog' ili nešto treće, moglo se – barem što se prigovora savjesti tiče – nagađati samo pola godine od donošenja, a tada je, par dana nakon odluke Sabora o odcjepljenju Hrvatske od SFRJ, donesen Zakon o obrani. Kada je, gotovo tri mjeseca kasnije, početkom jeseni 1991. i objavljen, pokazalo se da je od ustavnog priznanja tog prava ostalo vrlo malo. Prigovor su mogli podnijeti samo regruti, u roku od 90 dana od upisa u vojnu evidenciju, a da bi im nadležna komisija priznala iskaz savjesti, morali su 'učiniti uvjerljivim vjerske ili moralne razloge' zbog kojih traže civilnu službu.

Drugim riječima, svi oni koji su već do tada bili vojni obveznici, po propisima države koja prigovor savjesti nije priznavala, i dalje su ostali bez tog prava. Oni pak koji su pri prvom doticaju s vojskom imali priliku pozvati se na prigovor savjesti morali su uvjeriti Komisiju za civilnu službu da zbilja misle to što kažu. Za dobru mjeru, zakon je odredio i da se civilnu službi u pravilu obavlja u Hrvatskoj vojsci, ali na dužnostima bez nošenja i uporabe oružja.

Tako je jedno opće, Ustavom zajamčeno pravo svedeno na opciju u 90-dnevnom roku prilikom regrutacije. Čin najvišeg stupnja osobne autonomije kao što je odluka po vlastitoj savjesti ispao je tek predmet komisijskog razmatranja, pri čemu bi članovi i članice tog tijela valjda bolje od samog čovjeka znali što mu njegova savjest zbilja govori. U atmosferi u kojoj je već postajalo sasvim jasno da je niz lokalnih sukoba prešao u (nikad službeno proglašen) pravi rat, pitanje prava da po svojoj savjesti odlučiš hoćeš li ubijati ili ne nije bilo puka načelna apstrakcija, i za mnoge je značilo da će, bez valjanog zakonskog priznanja, to pravo moći ostvariti samo građanskim neposluhom izlažući se i zakonskoj represiji i nezakonitom nasilju.

Aktivistkinje i aktivisti jedne od najranijih organizacija civilnog društva, Antiratne kampanje, pokušavali su pojedinačnim intervencijama pomoći ljudima koje su kažnjavali i tukli zbog odbijanja vojne službe. Istodobno su nastojali uvjeriti Ministarstvo obrane da zakonska ograničenja prava na prigovor savjesti treba što prije ukloniti. Održan je niz rasprava u kojima je mnogo toga objašnjeno, primjerice da oni koji ulažu prigovor savjesti to ne čine kako bi se spasili od rata i izbjegli opasnosti, nego jer ne žele biti opasnost za druge. Pokojni Marijan Valković, profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na zagrebačkoj teologiji, obrazlagao je kako i za vjernike najviši subjektivni autoritet u pitanjima savjesti jest sam čovjek pojedinac. Vjerski odnos doduše znači da iznad tog subjektivnog autoriteta postoji i objektivni, božanski, ali taj položaj nikako ne može zauzimati neka državna komisija.

Kada nikakvi argumenti nisu pomogli, podnesen je vjerojatno prvi građanski prijedlog Ustavnom sudu da ispita ustavnost spornih odredbi Zakona o obrani, i on je, mimo svih očekivanja, nakon par godina djelomice uvažen. Ostalo je, štono se kaže, povijest: širenje prava na prigovor savjesti pokazalo je da takav stav spram vojne službe ima velik dio društva, što je možda pridonijelo i potpunom odustajanju od opće vojne obaveze.


Premda je to danas zaboravljeno, a nikad nije ni bilo popularna tema za javnost, ovo iskustvo pokazuje kako je država nevoljko i uz mnogo otpora, pa i nasilja, na jedvite jade stvarno priznala prigovor savjesti koji je tako lako bila stavila u ustav. Posljednjih pak godina svjedočimo sasvim suprotnoj pojavi: premda za to nema ustavne obaveze, priznat je – bilo zakonski bilo faktički – prigovor savjesti liječnicima i farmaceutima, a pod drukčijim nazivima i medijskim poslenicima. Oni mogu odbiti sudjelovati u nekom terapijskom postupku, prodati nekome određen lijek, obavljati abortus ili medicinski pomognutu oplodnju ili pak sudjelovati u proizvodnji medijskih sadržaja koji su u sukobu s njihovim moralnim i/ili vjerskim (poneki propis dodaje i 'etičkim') uvjerenjima.

Moglo bi se pomisliti da je to nastavak procesa onog širenja prava na prigovor savjesti, kad ne bi postojale dvije bitne razlike. Prva se sastoji u pitanju na što se odnosi prigovor savjesti. Pravo na prigovor savjesti protiv vojne službe – dakle, protiv mogućnosti 'legalnog ubijanja' – tiče se temeljnog pitanja svakog morala: smije li se drugom čovjeku oduzeti život? Moral se može shvaćati na razne načine, ali nezaobilazan je element uvijek uvažavanje drugih ljudi kao vrijednosti po sebi, a ne kao sredstva kojim smijemo raspolagati ili stvari koje smijemo i uništiti ako nam to odgovara. Takav odnos među ljudima uvjet je opstanka društva, a to znači i samih ljudi kao društvenih bića. Njegov temeljni značaj priznaju i civilizirane države (koliko god se da raspravljati o tome što sve znači taj atribut) kada ukidanjem smrtne kazne prestaju svojatati pravo na oduzimanje života. Odbijanje ubijanja drugog čovjeka elementaran je moralni čin, za koji nije potreban nikakav poseban svjetonazor ili ideologija (uključujući i religiju). Upravo je stoga očevidno da ga treba i ustavno priznati.

Nasuprot tome, liječnik koji zbog prigovora savjesti odbija provoditi medicinski potpomognutu oplodnju ili izvršiti abortus poziva se na stav koji je posredovan religijskim ili ideologijskim/svjetonazorskim uvjerenjima i nipošto nije čist moralni akt. On počiva na uvjerenju da je ne samo život ljudskog bića – dakle bića koje uopće postoji kao zasebno i svjesno biće, a ne kao dio majčinog organizma – nego i sve što prethodi njegovom nastajanju, na neki način sakrosanktno i nedostupno ljudskoj intervenciji. Tako bi onda bio nedodirljiv sav organski proces od trenutka oplodnje jajašca, ili čak i ono što mu prethodi, kao što je odluka o (ne)primjeni kontracepcije. O opravdanosti takvih uvjerenja može se raspravljati, ali ona nemaju onu neposrednu moralnu izvjesnost koja obavezuje svakoga, a ne samo za one koji dijele istu ideologiju ili vjeru. Zbog toga je i priznanje 'prava' na takav 'prigovor savjesti' stvar politike i ideologije, a u hrvatskoj politici i pravnom poretku jasan je znak klerikalizacije i povlaštenog položaja Katoličke crkve i bliskih joj organizacija i nazora.

Druga se bitna razlika tiče pitanja tko ima pravo na prigovor savjesti. Glede vojne službe, stvar je prilično jednostavna: dok je postojala opća vojna obaveza (premda se dugo odnosila samo na jednu posebnu kategoriju – muškarce), sudjelovanje u oružanim snagama nije bilo stvar slobodnog izbora. Zbog toga je za one koji se moralno opravdano protive upotrebi oružja, jer ono služi ubijanju, trebalo priznati mogućnost alternativnog izbora. Nasuprot tome, medicinar, kojeg nitko nije tjerao da odabere tu struku, izborom profesije bira sve ono što ona znači kao dio javne službe. 'Prigovor savjesti' protiv nekih od tih funkcija nije nikakav moralni imperativ koji društvo mora uvažiti ili čak poštovati, nego stvar osobnog stava i izbora koji je u konfliktu s javnim pozivom. Takvog 'profesionalca' jednostavno treba pitati što uopće traži u profesiji koja se makar djelomice kosi s njegovim svjetonazorom. Naime, i liječnička i ljekarnička profesija nisu tek neki privatni biznis na slobodnom tržištu, gdje po volji biraš što ćeš nuditi, a mušterije kupuju što hoće. One su dio sistema javnih usluga koji se zove "zdravstvena zaštita" ili skrb, sistema koji je odgovoran pružiti povjerene mu usluge neovisno o raspoloženju ili nevoljkosti njegovih zaposlenika.

Život je, dakako, kompromis, pa se i u dobro vođenom sistemu može osigurati da korisnice i korisnici dobiju usluge na koje imaju pravo, a radnici koji baš imaju tegobe s nekim poslovima budu zaduženi za neke druge. Da, bilo bi to tako jednostavno kad bi se doista radilo o prigovorima savjesti, iz ovih ili onih razloga. Sudeći po mnogim znacima, međutim, u Hrvatskoj se prije radi o političkom i ideologijskom konformizmu, u kojem težište nije na pravima, nego na pravovjernosti po mjeri jednog dominantnog obrasca. Odatle čitava epidemija proizvoljnih 'prizivā savjesti' a da institucije istodobno ne osiguravaju nesmetano obavljanje svojih funkcija; odatle i licemjerje 'savjesti' u javnim ustanovama uz nesmetano obavljanje usluga u privatnim klinikama – jer o moralu se ionako nije ni radilo. Odatle i pasivnost, a i aktivno konformiranje onih koji su politički odgovorni za funkcioniranje sistema, poput ministra Varge koji daje da mu katolička liječnička udruga određuje način prodaje jedne pilule. Jer pravo je samo princip, a konformiranje s većinskim predrasudama – misle tobože odgovorni – jamstvo sigurnosti. Dok od silne savjesti ne ogreznemo u potpunu anomiju.