KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Zašto Hrvatska i Srbija nikad neće biti normalne države

09.04.2015 u 07:00

Bionic
Reading

Loši odnosi Hrvatske i Srbije, s čime su mnogi u Hrvatskoj i Srbiji zadovoljni, ili su nezadovoljni što su ti odnosi nedovoljno loši, precizan su pokazatelj nerazvijenosti demokracije u tim zemljama ili, što je samo drugi izraz za to, dominacije političkog iracionalizma i moralnog sljepila, smatra naš komentator

Odnosi Hrvatske i Srbije trajno su loši i, iako je od srpsko-hrvatskog rata prošlo dvadesetak godina, vjerojatno u dogledno vrijeme neće ni postati bolji. Ti se odnosi često uspoređuju s odnosima Francuske i Njemačke, arhineprijatelja čije je pomirenje pedesetih godina 20. stoljeća (niti deset godina nakon Drugoga svjetskog rata) postalo temelj Europske unije. Usporedba je pogrešna iz nekoliko razloga. Francuska i Njemačka pristupile su pomirenju kao demokratske zemlje. U Hrvatskoj i Srbiji demokracija počiva poglavito na vanjskopolitičkom pritisku i nije iskrena želja hrvatskih i srpskih političkih elita nego nevoljni ustupak velikim silama. Za razliku od moderne državnosti Francuske koja je utemeljena u Revoluciji 1789. i Njemačke koja nastaje ujedinjenjem 1871., državnosti Hrvatske i Srbije počivaju na tezi da su njihovi međusobni prijateljski odnosi nemogući pa i nepoželjni.

Suštinska prepreka dobrim odnosima hrvatske i srpske države je dakle sama njihova državnost. Sudionike odnosa već njihovo puko postojanje primorava na neprijateljstvo. Da toga neprijateljstva nije bilo ne bi bilo ni samostalnih država Hrvatske i Srbije. Budući da su državnost i samostalnost u Hrvatskoj i Srbiji promovirane u najviše vrednote, time se i hrvatsko-srpsko neprijateljstvo u Hrvatskoj i Srbiji percipira kao svojevrsna vrednota. Povremena poboljšanja odnosa zato su uglavnom plod vanjskopolitičkog pritiska, a sa skromnim dosezima tih poboljšanja i Zagreb i Beograd rukuju vrlo oprezno jer bi 'pretjerano' zbližavanje dovelo u pitanje smisao, svrhu i ideološku osnovicu obiju država.

Kada su pristupile povijesnom pomirenju i stvaranju Unije, Francuska i Njemačka nisu bile suočene s takvim paradoksom, a kako je riječ o demokratskim i racionalnim državama koje imaju na umu interes svojih građana – napose svijest da je suradnja uvijek moralno superiorna neprijateljstvu – u ime europskog mira, a u korist Europske unije, odrekle su se i svoga suvereniteta. Kao male, siromašne i beznačajne države Hrvatska i Srbija nikada nisu ni raspolagale stvarnim suverenitetom. One su suverene isključivo u međusobnim odnosima i njihove političke elite se ponose time što ne postoji racionalna i moralna vrednota – bio to mir, ekonomska sinergija, demokratski racionalizam ili interes njihovih građana – zarad koje bi se tog 'suvereniteta' odrekle.


Loši odnosi Hrvatske i Srbije, s čime su mnogi u Hrvatskoj i Srbiji zadovoljni, ili su nezadovoljni što su ti odnosi nedovoljno loši, precizan su pokazatelj nerazvijenosti demokracije u tim zemljama ili, što je samo drugi izraz za to, dominacije političkog iracionalizma i moralnog sljepila. Jesu li autoritarni prezir prema demokraciji i slobodnom tržištu naveli Miloševićev i Tuđmanov režim da unište hrvatsko-srpske odnose ili su ih šovinistički prezir spram hrvatsko-srpske suradnje naveli da unište demokraciju i tržišnu privredu, akademsko je pitanje. U svakom slučaju demokracija, sloboda trgovine i srpsko-hrvatska suradnja su neodvojive kategorije iz jednostavnog razloga što su racionalni i moralni imperativi demokracije neodvojivi od političke, ekonomske i kulturne sinergije susjednih i – da – vrlo bliskih, sličnih i kompatibilnih zemalja, pri čemu je zajednički jezik čak i ponajmanje važan faktor. Kao što je demokracija neodvojiva od racionalne suradnje, tako je i nacionalizam ključ za razumijevanje neprijateljstva, ekonomske krize i krhkosti građanskih sloboda.

Odnosi Hrvatske i Srbije utoliko nisu tek diplomatski problem koji traje u mijeni kriza i popuštanja, nego središnja unutarnjopolitička determinanta hrvatskog i srpskog društva. U svojem pohodu koji je započeo 1987. i 1990. nacionalisti nisu uništili samo hrvatsko-srpske odnose. Uništili su i Hrvatsku i Srbiju. (I Bosnu i Hercegovinu, što je zasebna tema). Preobrazili su ih u društva u kojima ni politička elita ni znatan dio stanovništva ne želi funkcionalnu, racionalnu i svrsishodnu državu, vladavinu prava, konjunkturnu tržišnu ekonomiju, ni jamstva građanskih sloboda. Uspješno, slobodno i normalno društvo se zbog pogubnih državotvornih i teritorijalnih opsesija u Hrvatskoj i Srbiji preselilo u sferu utopijskog sna.


Kako su u Hrvatskoj i Srbiji autohtone demokratske težnje marginalizirane, a lokalni ekonomski resursi opustošeni – istini za volju, te težnje i ti resursi nikada i nisu bili osobiti – sve dobro što se u Hrvatskoj i Srbiji dogodilo u posljednjih četvrt stoljeća došlo je izvana, kako u obliku vanjskopolitičkog pritiska koji na elementarnom minimumu održava opstojnost demokratskih institucija tako i u obliku stranog kapitala koji, usprkos nepodnošljivim administrativnim i fiskalnim okolnostima, na – također – elementarnom minimumu održava privrednu aktivnost.

Insuficijentna demokracija, razorena ekonomija i sveopća intelektualna i moralna konfuzija hrvatskog i srpskog društva izravna su posljedica upravo svega onoga što je u tim društvima inaugurirano u svetinju. Ovaj jad, ovo siromaštvo, ovaj kič i ova glupost izravna su posljedica onoga što, primjerice u Hrvatskoj, neki žele zaštititi kaznenim zakonom ili, primjerice u Srbiji, uvredljivo nonšalantnog odnosa prema odgovornosti njene političke i intelektualne elite za katastrofu devedesetih i prema jezivim i masovnim zločinima koje su počinile srpske vojske.

Društvo utemeljeno na etničkom principu se u ovih četvrt stoljeća pokazalo kao potpun promašaj iako su – ili baš zato što su – u njega uloženi ljudski životi, golemi rizici i troškovi. Održava se paljenjem ili ljubakanjem zastava, proračunskim deficitom, sjećanjem na rat ili priželjkivanjem rata. Ničem drugom nije ni težilo i postiglo je ono što je i nudilo: otpočetka je bilo jasno da će imati razoran učinak po demokraciju, ekonomiju, kulturu i – najvažnije – ljudske sudbine. Netko bi mogao reći da je trud bio uzaludan i da su i srpski i hrvatski nacionalistički projekti doživjeli moralni i materijalni bankrot pa sada polako trunu u entropiji kao taoci vlastite gluposti i zabluda. Sa stanovišta zapadnoeuropske demokracije, prosvjetiteljskog racionalizma i kantovskog morala doista je tako, ali sa stanovišta nacionalizma ovo je potpuni uspjeh, upravo ovo htjeli su i vođe i podanici: lakše je drijemati u maternici nacije nego kao slobodan građanin preuzeti odgovornost za svoj život na tržištu rada.