Bio je to 'povijesni' dan, osnivanje i zasjedanje Antifašističke lige Hrvatske na fensi lokaciji gornjogradske starogradnje, još jedan promašeni odgovor hrvatske ljevice na fašistoidne pojave i filoustaške sentimente koji definitivno postoje u hrvatskom društvu. Skup koji je odisao starmalošću i anakronošću, najviše popunjen seniorima ili ljudima u kasnim srednjim godinama, uveličao je i izborni gubitnik Ivo Josipović, navodno lijevi predsjednik koji je reizbor izgubio jer za njega više nije htjela glasati ljevica, dok je za predsjednika Lige izabran vječni ljudskopravaški aktivist Zoran Pusić. U govorima se držalo NGO-terminologije i suhoparne frazeologije socijalističkog diskursa, bez ikakvih referenci na 2015. godinu, odnosno na sadašnjost.

Još gore, ono čime se glavni ljudi novoosnovane Antifašističke lige mjesecima već bave otkako je na Pantovčak došla Kolinda Grabar Kitarović jest bitka za bistu, odnosno obrana Josipa Broza Tita. Hrvatski antifašisti i ljevica kao jedini odgovor na ispade (klero)fašizma u hrvatskom društvu nude Tita, time i prikrivajući vlastitu nesposobnost da se ekstremističkim, šovinističkim, proustaškim i sličnim tendencijama suprotstave s pozicija suvremenosti i demokracije. Fašizam je inherentno antidemokratski, a hrvatska ljevica ima fantastičnu priliku postaviti se kao temelj i zaštitnica demokracije u Hrvatskoj, ali ona na izazov odgovara preminulim komunističkim diktatorom propale države. Koji promašaj!

Na Youtubeu se mogu čuti dijelovi govora Josipa Broza Tita u Splitu 1962., jednog od najpoznatijih koji je pokojni doživotni predsjednik socijalističke Jugoslavije održao. Tito je govorio o NOB-u, aktualnim društvenim problemima tadašnje Jugoslavije te poručio da se za bratstvo i jedinstvo prolilo more krvi pa ga se stoga mora čuvati kao zjenicu oka. Oduševljena masa skandirala je Titovim antidemokratskim izjavama i nekoliko puta prekidala maršalovo izlaganje, pjevajući 'Druže Tito, mi ti se kunemo', a iako se sve to odigralo prije više od pola stoljeća, izgledalo je kao da se u Hrvatskoj događa i danas. Samo treba zamijeniti 'NOB' s 'Domovinski rat', 'građanske pisce' s 'Jugoslavenima', prigodna popijevka bi bila 'Vila Velebita', dok je kult ličnosti sada usmjeren na Franju Tuđmana, bivšeg generala JNA kojega je Tito posebno simpatizirao. Osnovne poruke tako minimalno prilagođenog govora danas bi mogli održati i Tomislav Karamarko i Đuro Glogoški; to je baš takva retorika. Nekad je 'svetinja' bilo bratstvo i jedinstvo, danas je 'svetinja' Domovinski rat i sve ono što je bila nacionalistička kulisa velike pljačke Hrvata devedesetih; totalitarna je forma nepromijenjena, samo je sadržaj donekle apdejtan novim dogmama.

Zato je hrvatska desnica potpuno u pravu kada govori o 'komunističkom mentalitetu' koji šteti današnjem hrvatskom društvu, samo što ne shvaća, ili je nije briga jer želi isključivo vlast, kako je sama najilustrativniji primjer istoga. I zato je hrvatska ljevica potpuno u pravu kad govori da je prijedlog Ivana Turudića o slanju ljudi u zatvor ako imaju vlastito mišljenje o Domovinskom ratu verbalni delikt, samo što ne shvaća da time paradigmatski oslikava totalitarnost Titova jugoslavenskog režima.

Cijela se stvar nedavno prelomila na drami oko Titove biste na Pantovčaku, oko koje su se sukobili titoisti i tuđmanisti, usput još jednom pokazujući kako su skoro pa isti. Ta je priča još jednom pokazala i potpuno nesnalaženje (navodne?) hrvatske ljevice kada je riječ o naslijeđu socijalizma, pa su se mnogi oglasili u obranu Tita – citirajući Tuđmana! Neshvatljiva je logika takvih poteza, kao i što se time zapravo želi postići. Očekuju li Slavko Goldstein ili Velimir Visković da netko kome je Tito crni vrag ipak pomisli: 'E, kad ga je volio moj predsjednik Tuđman, onda je OK!' Pa to je najgori cinizam, legitimiranje jednog diktatora jednim antidemokratskim autoritarcem koji je uz Tita, nota bene, jako cijenio i klerofašista Francisca Franca

To je doista tragikomično pucanje u vlastitu nogu kada je riječ o demokratskim potencijalima hrvatskog društva 21. stoljeća, jer koga normalnog uopće briga što je antidemokrat Tuđman mislio i govorio o antidemokratu Titu. Zašto bi se bilo koja Tuđmanova izjava o Titu, ili bilo čemu drugome, uzela kao nešto važno?! Pa naravno da je Tuđman branio Tita, jer je u njegovom režimu, i to u desetljećima najveće represije napravio veliku karijeru i dogurao do čina generala, baš u isto vrijeme dok je Tito punio Goli otok. To što je kasnije Tuđman nastradao u borbi 'za našu stvar' nikako ne opravdava njegovo dvodesetljetno građenje antidemokratskog režima Josipa Broza Tita, nego je najmanje što je zaslužio kao generalska perjanica takvog sustava koji je imao i svoju nepatvorenu staljinističku fazu. Istina o Tuđmanu krije se baš u njegovom odnosu prema Titu – dok je Tito bio najbrutalniji, dok se u odmazdama ubijalo tisuće civila, dok je smicao Andriju Hebranga, Tuđman mu je bio najvjerniji. (Hoće li nova tlapnja tuđmanista i hrvatske desnice postati da je Jugoslavija od 1945. do 1965. bila bolja država od 1965. do 1985.?) Tuđman je obranom Tita uvijek branio i samoga sebe iako se to pakiralo u priču o hrvatskoj državnosti i Titovoj zasluzi za nju, pokušavajući kriterij postojanja neovisne hrvatske države staviti iznad svakog drugog (kao što je to nekad bila Jugoslavija), uključujući i one univerzalne poput slobode mišljenja i govora.

Ispod Titova šinjela izmilio je Tuđman, a iz Tuđmanove faux maršalske bijele uniforme – Turudić, koji bi zasigurno bio i idealan sudac u SFRJ, jedan od onih koji se ne drže zakona kao pijan plota.

Hrvatska ljevica stoga treba konačno odustati od obrane Tita jer time brani i Tuđmana, kao i indirektno sve ostale kultove ličnosti kojima se danas opterećuje hrvatsko društvo, od Alojzija Stepinca do Ante Gotovine. Sve te kultove ličnosti odlikuje nekritički odnos prema obožavanim pojedincima, iznalaženje najluđih izgovora za njihove katastrofalne ili kriminalne poteze te stalna potreba fanatičnih obožavatelja da svojeg idola izdignu u odnosu na idole drugih. Kao da se međusobno natječu stado crnih i bijelih ovaca u tome čiji je ovan predvodnik najveća faca, istovremeno bez dovoljno samosvijesti da razumiju kako su svi zajedno ovce i da slobodnim ljudima ne trebaju vođe koji će obožavati.

Dapače, Tita treba još više napadati i potpuno dekonstruirati, i to najviše s demokratske ljevice, a isto treba napraviti i s Tuđmanom, po mogućnosti s demokratske desnice, ako je za to uopće sposobna i ako postoji. (Jer koji je smisao ukidanja ulica i trgova nazvanih po Titu ako će ih zamijeniti ulice i trgovi nazvani po Tuđmanu?)

Naime, u suvremenom svijetu politike obojice potpuno su nadiđene i neupotrebljive, bez ičega konstruktivnog što bi pomoglo u odgovorima na probleme današnjice. Zato ne čudi što je nedavno blebetanje tuđmanista Tomislava Karamarka o kulturi i umjetnosti tako slično Titovim blebetanjima na istu temu, s manje-više istom porukom, koja glasi: 'Ja ću vam odrediti kako ćete i što slikati, pisati, plesati, snimati...' Uostalom, svi problemi današnje Hrvatske nastali su tijekom Tuđmanovih devedesetih i on, osim osnivanja države, skoro ni u čemu drugome nije uspio. Treba li doista podsjećati na privatizaciju, nacionalistički kič, špijuniranje i progon novinara, ilegalne deložacije, ratne zločine itd.?

Hrvatskoj ljevici stoga na jasnu historijsku liniju Tito - Tuđman doista ne treba Josip Broz Tito, ni kao simbol niti kao nekakva inspiracija, jer kome to treba Tito da prepozna današnje filoustaše, ksenofobe, klerikalce i antidemokrate? Jedino kao usporedba, jer imaju dosta toga zajedničkog.

Ljevica mora zastupati demokraciju, ravnopravnost i slobodu, a to s Titom ne ide. Može jedino računati na poraz od tuđmanista, nacionalista, šovinista i ostalih lepenovaca Hrvatske, jer je njihov mit svježijeg datuma. Desnicu i konzervativce ljevica uvijek pobjeđuje budućnošću, a ne prošlošću. Jedino što hrvatska desnica nudi je Tuđman, i sve dok se ne dekonstruira Tita, neće se dekonstruirati ni Tuđmana.

Hrvatskoj je itekako potreban antifašizam sada i danas; nije tu riječ samo o borbi za bolju povijest, nego o nasušnoj potrebi civiliziranog i demokratskog društva da se suprotstavi antidemokratskim i totalitarnim elementima, onima koji prosvjeduju bez dozvola, prijete ubijanjem preko društvenih mreža, žele ušutkati svakoga tko ima svoje mišljenje o Domovinskom ratu, koji bi se postrojavali na Trgu bana Jelačića u naci-uniformama, koji skandiraju 'Za dom spremni' i svima koji bi rušili demokratske vrednote, vladavinu zakona, ljudska prava. Tko zastupa te vrijednosti ne može biti vjerodostojan dok se poziva na Tuđmana i/ili na Tita.

Ako hrvatska ljevice to shvati, moći će ubrzo računati i na veću potporu među građanima. Antifašizam koji nam treba je Njec Hranjec, a ne Zoran Pusić; direktna miroljubiva akcija, a ne Tito, svečano zasjedanje i fraze. Jer baš ovo potonje omogućava pobjedu fašista.