KOMENTAR BOŠKA PICULE

Čačićeva 'koalicija narodnog nesporazuma': u sridu ili u ništa?

Bionic
Reading

Hrvatsko iskustvo s centrističkim izbornim koalicijama ne ide u prilog željama Radimira Čačića da se stranke centra zajedno suprotstave HDZ-u i SDP-u

I dok na sljedećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj koji bi se, prema različitim najavama, trebali održati od rane jeseni 2015. do poodmakle zime 2016., svi očekuju obračun dvaju političkih blokova predvođenih HDZ-om i SDP-om, trenutačno 'nesvrstane' stranke, liste i pojedinci čvrsto vjeruju u vlastiti dobar rezultat. Sve se te inicijative u svijesti birača namjeravaju pozicionirati upravo isticanjem svoje različitosti i u odnosu na desne i u odnosu na lijeve odreda odbacujući ideološke podjele, ali i ideološku prepoznatljivost.

Među njima je osobito optimističan Radimir Čačić, predsjednik Narodne stranke – reformista koji priželjkuje tvorbu koalicije centrističkih stranaka. Cilj mu je, kako sam ističe, izbjeći politički sraz ideologija i ponuditi rješenja kakva može osmisliti samo racionalni politički centar neopterećen takvim sukobima. U toj bi pretpostavljenoj izbornoj koaliciji osim Čačićevih reformista bile i stranke poput Demokratskog centra, Novog vala – stranke razvoja, Nacionalnog foruma, nekoliko regionalnih i umirovljeničkih stranaka te niz istaknutih pojedinaca.

Sama inicijativa djeluje logično jer na razmrvljenoj hrvatskoj političkoj sceni male stranke bez izbornih utvrda na parlamentarnim izborima imaju male šanse ne samo doći do pokoja saborskog mandata nego i izbjeći rezultatski fijasko. Primjerice, u posljednjim ispitivanjima javnog mnijenja Čačićeva stranka dobiva manje od jednog postotka podrške birača, dok sve ostale stranke koje bi čelnik reformista rado okupio unutar moguće koalicije samostalno uopće ne bilježe relevantan rezultat već su doslovce smještene u rubriku 'ostali'. Pritom se nameće pitanje bi li njihovi predizborni promili u zajedničkom izbornom nastupu dali makar solidne postotke ili bi savez slabo podržanih stranaka i sam slabo prošao.

Dođe li do realizacije Čačićeva plana, a stvari ostanu ovakve kakve jesu, ni HDZ ni SDP nemaju nikakvog razloga za brigu oko gubitka glasova u centru. Bit će to još jedna neuspješna centristička koalicija na kakve je Hrvatska navikla još od prvih višestranačkih demokratskih izbora 1990. Točno prije dvadeset i pet godina slično zamišljena koalicija političkih stranaka koja je iz centra pokušala parirati budućim pobjednicima iz HDZ-a i bivšim komunistima na silasku s vlasti, doživjela je neuspjeh poučan sve do danas.


Negiranje ideologije bez alternative

Tadašnja Koalicija narodnog sporazuma predvođena liderima Hrvatskog proljeća jednostavno nije imala ni političke budućnosti ni političke organizacije u dramatičnim okolnostima izjašnjavanja oko dva moguća puta pri čemu je onaj treći za veliku većinu birača bio što suvišan što nesuvisao. Izuzme li se solidan rezultat koalicije Novi sabor '95. predvođene HSS-om na izborima 1995., na svim su se kasnijim izborima centristički zamišljene koalicije svodile na pomoćne igrače pobjedničkim opcijama s desnice ili ljevice ili su doživjele debakl kao koalicija HSLS-a i DC-a 2003. Razlozi su jasni. Hrvatski stranački sustav unatoč svim povremenim promjenama i ulascima novih stranaka bilo u saborske klupe bilo na viša mjesta u ispitivanjima javnog mnijenja, funkcionira dvoblokovski još od prvih izbora 1990.

Podloga je tomu specifičan povijesno-ideološki socijalni rascjep koji uvjetuje konkretno izjašnjavanje birača, a čiji su najjači predstavnici HDZ i SDP. Kada tu ideološku matricu netko pokuša razbiti s pozicije negiranja važnosti ideologije u političkom životu, a da pritom za nju ne nudi nikakvu osmišljenu alternativu, izborni su porazi neizbježni. Doda li se tomu da bi Čačićevu koaliciju odreda činile političke stranke i pojedinci koji su doživjeli niz izbornih neuspjeha i koji su za birače već godinama 'jučerašnja vijest', očito je što čeka takvu koaliciju uspije li se oformiti. Jer – niti će birači u uvjetima ideološke polarizacije birati one koji se namjerno ne izjašnjavaju oko tih polova, niti će u ponudi novih stranaka, lista i pojedinaca birati one stare.

Ono u čemu je Radimir Čačić ipak u pravu jest potreba za okrupnjavanjem političkih opcija na izborima jer tko god imalo razumije učinke elemenata hrvatskoga političkog modela, zna da na izbore za Hrvatski sabor s pozicija manjih stranaka treba ići u dogovoru te programski i ideološki koordinirano. Ali, takav nastup nužno treba kritičnu dozu svježine i prepoznatljivosti kakvu danas u hrvatskoj politici nudi malo tko. HDZ i SDP sebi mogu priuštiti i nepopularna vodstva i slabe programe jer su odavno postali političke marke za koje se glasuje kao za simbole određenih svjetonazora. Takvo su što sebi mogli priuštiti jer HDZ od 1990., a SDP od 2000. nitko nije ozbiljno ugrozio u njihovu dijelu političkog spektra. To samo govori o nezrelosti povremeno solidnih političkih izazivača poglavito posljednjih godina.

Da bi se u politici uspjelo ključno je osigurati povjerenje birača temeljem nekoliko jasnih poruka i učinkovite organizacije koja stoji iza tih poruka. Čačićev plan o centrističkoj koaliciji, ali i planovi o drugim koalicijama stranaka i pojedinaca izvan HDZ-ova i SDP-ova kruga zasad ne djeluju barem srednjoročno održivima. Šteta, jer bez kvalitetne političke konkurencije samo s pukim izmjenjivanjem dviju sve potrošenijih opcija, nema čvršćeg pomaka nabolje. Definirati sebe u politici 'negativno', odnosno na način da se ne bude poput postojećih vodećih opcija, a pritom malo toga učiniti za 'pozitivnu' definiciju sebe kao autentičnog aktera, siguran je put u izborni poraz. Osobito smještaju li se stranke i političari u centar koji je najteže definirati i koji ima najuži manevarski prostor. Za pogoditi 'u sridu' u politici treba puno znanja, vještina, upornosti i originalnosti bez kojih je sve to 'u ništa'...