Oni koji se 2015. opsjednuto bave tim 'velikim' povijesnim temama zapravo umiru od dosade i ne znaju više što bi sa sobom. Imaju sjajne plaće za nikakav rad i nikakvu odgovornost, mirovine od kojih se vrti u glavi, stanove i kuće kupljene bez kredita ili darovane od domovine, imovinske kartice pune devizne 'štednje', šofere, tajnice, (ne)službene ručkove i večere koje uvijek plaća netko drugi. Uz kile janjetine, oborite ribe, uz birana vina često ponestane tema za stolom, a brige sugrađana mogu samo donijeti žgaravicu, pa se do sitnih sati pretresaju vječne teme Franjo Tuđman, drug Tito, devedesetprva, četrdesetpeta... Da, da, njima je nepodnošljivo dosadno.

Za to vrijeme, u Hrvatskoj kojom vladaju i(li) na koju misle da polažu pravo, odvija se deložacijska drama zagrebačke obitelji Cvjetković, 85 radnika tvornice brodske opreme TIBO iz Matulja kreće u očajnički štrajk jer nisu dobili plaće od prosinca prošle godine, dvije novinarke javne televizije Elizabeta Gojan i Hloverka Novak Srzić bačene su na ulicu zbog verbalnog delikta, kreće završna podjela plijena nastalog uništavanjem nekadašnje kuće Vjesnik.

Obiteljska kuća Cvjetkovićevih na Bukovcu prodana je zbog nemogućnosti povrata duga Croatia banci, tvrde da nisu ni znali da im je kuća prodana, a ja im i vjerujem da nisu. Obavijest o dražbi nisu dobili. Stotinjak građana sudjeluje u akciji sprečavanja deložacije. Zoran Milanović, Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović nisu bili kod Cvjetkovićevih, SDP i HDZ napisali su zakone zahvaljujući kojima su slučajevi poput Cvjetkovićevih naša svakodnevica. Ne pišu nove koji bi to promijenili. Nemaju kad. Treba zavrtjeti novi krug partizana i ustaša, Tita i Tuđmana. Cvjetkovići bi ih eventualno mogli zanimati ako odgovore gdje su bili '91. i na čijoj su strani njihovi djedovi bili '45.-e. Inače, nema šanse da oni i svi drugi koje ubijaju neplaćeni dugovi budu stalna nacionalna tema.

Važno se pravilno ljuljati lijevo - desno

Radnici nekadašnjeg pogona diva 3. maj TIBO iz Matulja nemaju od čega živjeti, djeca su im gladna, neplaćeni su im računi za struju, grijanje, internet, rate kredita. Rade u državnoj tvrtci i nisu primili plaću puna tri mjeseca. Država je odavno trebala naći kupca za njihovo poduzeće, ali kad je Uljanik kupovao 3. maj, nesretnici iz TIBA i Motora i dizalica nisu ušli u privatizacijski paket. Njihov problem nije od jučer, njihov problem ne rješava se 20 godina. Tko im je kriv što žive u 2015., kad je vrijeme za one koji bi njihove probleme trebali riješiti stalo još devedesetprve.

TV zvijezde političkog novinarstva Elizabeta Gojan i Hloverka Novak Srzić dobile su otkaze zbog verbalnog delikta, a dobile su ih u kući koja se naziva javnom televizijom. Otkazi njima dvjema nisu se smjeli ni dogoditi, a kad već jesu, valjalo bi onoga koji im ih je podijelio primorati da otkaze povuče, pa sam podnese ostavku. HRT vodi, naravno, prokušani partijski kadar Goran Radman. Od samog imenovanja niže jednu aferu za drugom, zapošljava kumove, vrijeđa novinare, lažira podatke u imovinskoj kartici, usput sklapa, prema mišljenju članova Nadzornog odbora, jako sumnjive ugovore na štetu HRT-a. Postojanje HRT-a plaćamo svi kroz pretplatu i oproste poreznih dugova, ali radom čelnog čovjeka te kuće političke se elite ne bave. On ne mora brinuti o otkaznom roku, može pričati što hoće, utjecati na javno mišljenje kako hoće, ne mora brinuti kako će platiti režije, kredit za stan, pa ni za daljnji razvoj svoje karijere. Izabran je u Saboru, ondje ima podršku većine i može raditi što ga je volja sve dok se pravilno ljulja lijevo - desno. Nije on ni Tito ni Tuđman da bi se politika i javnost njime bavile.

Završna podjela plijena u Savskoj

Oni koji su se znali dobro ljuljati onako kako politički vjetar puše, ugoditi Titu, pa Tuđmanu, a posebno njihovim današnjim nasljednicima postat će još bogatiji. Iako u Ustavu piše da kriminal u pretvorbi i privatizaciji ne zastarijeva, ta je ustavna odredba, baš kao i ona o slobodi govora ili socijalnoj državi, samo mrtvo slovo na papiru. Privatizacija nekadašnjeg NIŠPRO Vjesnika, medija koji su činili tu kuću ili distributivne mreže (Tisak) čisti su kao suza, pita li se naše političke elite i njihov DORH. Kako je sve čisto, DORH je ovih dana dao zeleno svjetlo za upis u vlasništvo nekretnina i zemljišta kompleksa Vjesnik. Vlasnici oko 80 milijuna eura vrijednog posjeda tako postaju država, Ninoslav Pavić, Ivica Todorić i Styria.

Inače, cijeli kompleks u zemljišnim knjigama vodi se kao - livada. Na parceli od 32.435 četvornih metara moguća je gradnja poslovno-stambenog prostora na čak 260.000 četvornih metara, gotovo šest puta više od sadašnjih 45.000 korisnih kvadrata na 17.606 četvornih metara izgrađene površine. Nitko od spomenutih novih vlasnika ne mora dokazivati na temelju kojih dokumenata polažu pravo na to vlasništvo jer je DORH, bez obrazloženja, odustao od zahtjeva da se dokazi prilože. Podjela plijena na križanju Savske ceste i Slavonske avenije, u vrijednosti od 80 milijuna eura, trebala bi biti nacionalna tema broj jedan, rado bismo na 'javnoj' televiziji pogledali prilog/emisiju o tome koje bi zajedničkim snagama napravile Gojan i Novak Srzić.

Bespuća povijesne (neo)ozbiljnosti

Posjed Vjesnik nalazi se pod nosom pobunjenih branitelja u Savskoj 66, ali njima ne pada na pamet premjestiti šator na ugao Savske i Slavonske avenije, premda bi njegovo razapinjanje na toj adresi imalo puno više domoljubnog smisla. Začahureni u svoje sebične materijalističke zahtjeve, oni će i dalje svoje sugrađane prozivati i maltretirati komunjarama i Jugoslavenima dok se ono malo preostalih javnih dobara bude upisivalo u tuđe vlasničke listove. Baš onako 'dostojanstveno' kako se to činilo dok je trajao Domovinski rat.

I dok u Hrvatskoj traje novi imovinski rat, dok obitelji završavaju na ulici zbog lihvarskih dugova, gubitka mogućnosti zaposlenja, dok se sloboda govora guši političkim otkazima, onaj milijunčić zaposlenih živi u permanentnoj talačkoj krizi i - zajedno sa svojim poslodavcima - plaća luksuze političkih elita, sigurnu egzistenciju tisuća pripadnika privilegirane kaste branitelja, puni zdravstveni i mirovinski sustav... Plaća, ukratko, sve što se u ovoj zemlji mora platiti da bi država uopće postojala i opstala. Oni su, međutim, posve izgubljeni u ovim bespućima povijesne (neo)zbiljnosti.

I neka su. Svi ti realni, temeljni problemi ovog društva, za one koji nas vode, tako su uzaludno sitni spram veličina poput jednog Franje Tuđmana i(li) druga Tita.