KOMENTAR ARIANE VELE

Magična transformacija državnog novca u 'naš' novac

Ariana Vela
Ariana Vela
Više o autoru

Bionic
Reading

Na edukaciji u jednom tijelu državne uprave jedan je od polaznika izgovorio kao iz šale: 'Nema veze koliko će koštati, ionako će to biti iz državnog proračuna', ali kad smo krenuli stavku po stavku, taj virtualni novac je postao stvaran, i svi su polaznici htjeli smanjiti i kadrove i troškove. Osjetila sam to tako uživo, može se osjećaj iz trošak preseliti i u državne urede, samo strpljivo, i bez svađe između privatnog i državnog sektora

Nedavno sam u jednom tijelu državne uprave držala trening o pripremi studije izvodljivosti te financijsko-ekonomske analize za dvadesetak polaznika koji su radili na razradi svojih projektnih prijedloga. To je najbolji način za rad, pomislit ćete, jer se studija razvija na konkretnom slučaju i u pravu ste; radili smo punom parom i napredak je bio vidljiv.

U toj hrpi informacija, podataka i statistika koje su mojim polaznicima bile potpuno nove, ukazala se potreba da se detaljnije pozabavimo aspektima održivosti projekata, a ponajprije one financijske.

U prijevodu, objašnjavala sam polaznicima da je izgradnja objekta najlakši posao, a da se pravi problemi, barem kada je Hrvatska u pitanju, pojavljuju nakon što ga izgradimo. Sjetimo se samo rukometnih arena, autocesta, ali i nekih drugih kapitalnih investicija koje smo realizirali, a bez da smo razmišljali tko će ih na financirati kada započne njihovo korištenje.

Tako je bilo i ovoga puta, ali su moji polaznici bili vrlo pronicljivi pa su zaključili da zgradom, nakon što ju izgradimo, netko treba upravljati, u njoj nešto organizirati i sl. Tada je krenulo razmišljanje o tome koliko za to trebamo ljudi, a potom i svih drugih troškova.

Na prvu loptu, svima se činilo da treba mnogo osoba: od projektnih managera, voditelja različitih centara, spremačica, asistenata, koordinatora i administratora (ovaj posljednji me se posebno dojmio). Troškova jednako toliko.

Onda smo počeli razgovarati o tome jesu li zaista potrebni svi ti ljudi i možemo li ikako smanjiti troškove.

Većina polaznika u šali je odmah izjavila da su svi potrebni. I bilo je smiješno i šaljivo, sve dok jedan polaznik nije rekao: „Nema veze. I tako će se to platiti iz državnog proračuna“.

U prvi sam trenutak pomislila da se moj polaznik šali, ali sam zaključila da tomu nije tako pa sam se naljutila. Crvenjela sam i ljutila se u sebi. Malo mi je nedostajalo da čovjeku objasnim kako stvari stoje i da je Hrvatska u ovakvoj situaciji upravo zato što se veliki broj korisnika proračuna ponaša kao da je to virtualni novac koji će se već nekako stvoriti i prema kojem se uopće ne moramo odnositi kao prema našem novcu.

Onda sam shvatila da moj polaznik nije u potpunosti odgovoran za takvo razmišljanje jer je takvo stanje svijesti u državnoj upravi potpuno vladalo sve donedavno, a i dalje vlada u jednom njezinom dijelu. Vladalo bi i dalje, ali se virtualna škrabica zvana Državni proračun opako ispraznila pa se sada ipak malo pazi na to da baš ne plaćamo stvari koje nam uopće i zaista ne trebaju.


U sekundi sam se sjetila da sam u poziciji čovjeku na praktičnom primjeru pokazati koliko zaista košta takvo razmišljanje i da bi to bilo konstruktivnije od ljutne i živciranja. Uzeli smo flomaster i tzv. flipchart te smo krenuli računati koliko bi našu državnu Škrabicu koštalo razmišljanje da se radi o nekom lebedećem, virtualnom novcu.

„Ravnatelj ustanove“ kažem ja. „Kolika bi mu mogla biti bruto dva plaća?“

„10.000 kuna“ kaže jedna polaznica.

„Bruto dva?“ pitam ja „Pa tko će vam raditi za taj novac? To vam je manje od 5.000 neto plaće.“

U učionici žamor. Moji polaznici su bili malkice zbunjeni i počeli su malo razmišljati o tome da je to stvarno puno.

Na temelju ovog primjera, odlučili smo ravnatelju dati malo veću plaću pa smo se zaustavili na 7.500 kuna neto mjesečne plaće.

Nakon toga smo bruto dva cifru pomnožili s 12 da dobijemo godišnji trošak plaće koji plaća poslodavac, odnosno Škrabica, a pomnožili smo i s 20 koliki je ekonomski vijek projekta.

Sada su se moji polaznici počeli primati za glavu, zaključivši da je ovaj posao zapravo skup sport.

Nakon toga smo napravili istu kalkulaciju za sve one koje su inicijalno stavili na projekt. Došli smo do pozamašne cifre pa smo se na kraju opet svi smješkali, ali ovoga puta iz potpuno drugog razloga. Moji su polaznici, naime, zaključili da je to previše novca i da je potrebno racionalnije planirati ove stavke.

Moje sljedeće pitanje bilo je „Koliko biste njih plaćali da se radi o vašem novcu i što mislite koliko vaših kolegica i kolega u državi na ovakav način planira svoje projekte?“. Opet žamor, ali ovoga su se puta moji polaznici opet bacili na posao, samo su ovoga puta pazili kako troše.

Rezultat je bio sljedeći: Polaznici su prepolovili osoblje, a i veliki dio troškova je proglašen suvišnim. Došli smo do potpuno drugačije slike i potpuno drugačijeg projekta koji će Škrabicu koštati znatno manje od onog inicijalnog.

Moji su polaznici izgledali zadovoljno, ali važnije od toga je bilo što smo svi naučili lekciju.

Oni da je proračunski novac pravi novac, da svako ulaganje skupo, a najskuplja su ona nepromišljena te da će sve ove troškove platiti i oni sami jer svi mi uplaćujemo novac u državnu Škrabicu.

Ja da neću puno postiću ukoliko se budem ljutila na ljude koje dotad nitko nije učio o tome kako racionalno raspolagati javnim novcem, nego upravo suprotno; ako im na njihovom vlastitom primjeru pokažem da takvo razmišljanje u konačnici dovodi do situacije u kojoj se Hrvatska trenutačno nalazi.

Korak je mali i za državni proračun u potpunosti beznačajan (nije čak ni na razini statističke pogreške), ali je jedini pravi korak ukoliko želimo da nam u budućnosti bude bolje. Od svađe i konfrontacija između sektora se nećemo najesti kruha.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.