U travnju 2009., u nekadašnjoj blagovaonici Ivana Meštrovića, okupilo se četrdesetak ljudi: njih dvadeset i petero došlo je tamo na poziv Andre Krstulovića Opare, tad još relativno novog ravnatelja Galerije Meštrović, a ostalo su bili novinari. Povod okupljanju bilo je formiranje Inicijativnog odbora za kandidiranje Splita za titulu europske kulturne prijestolnice 2020. godine. Krstulović Opara pozvao je nas dvadeset i petero sasvim po svom nahođenju, ne mareći nimalo za naše – dobrim dijelom i javno znane – svjetonazorske nesukladnosti, blago rečeno. Važno mu je bilo to da smo građani kojima nije svejedno i to da svatko od nas u svojim krugovima proširi tu zamisao i zagrije sebi slične ljude za nju.

Odmah na početku, na moje inzistiranje, i on i tadašnji gradonačelnik Kuret jasno su i glasno izjavili da posrijedi nije tek jednokratan cirkusić za potrebe tekuće kampanje na lokalnim izborima, prvima gdje se gradonačelnika biralo izravno. A sat i pol kasnije, nasmiješeno otpuhnuvši dim cigarete s vrha ulaznih stuba Galerije, poželio sam da nikud ne moram ići, da me samog samcatog zaključaju u tu velebnu zgradurinu, da najvećim papirima prekrijem stol i odmah krenem skicirati svoju amatersku viziju moga grada kao cjelogodišnje kulturne prijestolnice Europe. Silna pozitivna energija mogla se gotovo opipati.

Dvadesetak dana potom moji su sugrađani za svoga glavnog političkog predstavnika, pače predvodnika, izravno izabrali Željka Keruma. A od nas dvadeset i petero, taj je čovjek iz dna svoje plitke duše već tada iskreno prezirao barem dvadeset i šestero... Nije bilo ničeg logičnijeg od neizgovorene odluke da sjašimo s netom ubijenoga konja i povučemo se, svatko u svoje dotadašnje krugove, dok vjetar ne raznese sve žute najlonske vrećice.

Nije, međutim, trebalo čekati pune četiri godine do isteka Kerumovog mandata: Anđelka Visković, jedna od dviju osoba koje su zapravo upravljale Splitom dok je gradonačelnik svirao spolovilu i izvodio svoje multimilijunske marifetluke, sjetila se da bi u posljednjoj predizbornoj godini bilo zgodno napraviti i nešto kulturno, a da nije vezano ni uz Mucala niti uz Hajduk. Pa je iz Banovine na pedesetak adresa razaslan poziv na sastanak glede kandidiranja Splita za EPK 2020. Pristojno sam se zahvalio, napominjući kako su tri prohujale godine nepovratno izgubljene i, prema mome mišljenju, nenadoknadive za kvalitetnu pripremu tako zahtjevnog projekta; projekta kojeg treba, da bi aplikacija bila valjana, pravovremena i ozbiljna, dovršiti kroz samo tri preostale godine.

Ipak, odazvao se dovoljan broj ljudi koji su vjerovali da je takvo nešto izvedivo, a onda se dogodilo pravo malo čudo: prvo je s mjesta dogradonačelnice smijenjena profesorica Visković, potom je i Kerum otperjao iz gradonačelničke fotelje, a inicijativa – nije zamrla! Dapače, nova gradska vlast, oličena ponajprije u Igoru Bakoviću, Baldasarovu savjetniku za znanost i kulturu, od samog je početka mandata zagrizla kao da joj život o tome ovisi, kao da su novi izbori već preksutra. I u roku od nepune dvije godine ta je ekipa iznjedrila ne samo aplikaciju za EPK 2020., nego i nešto daleko važnije: kulturnu strategiju grada do 2025. Iznjedrena je uz teške porođajne muke, garnirane protivljenjem, podmetanjem, sabotiranjem, ismijavanjem i svime onim što ide u paketu uza svaki kulturni projekt kojim bi netko nešto ozbiljno mijenjao, ali zaista mijenjao.

Prilično je izvjesno da nije odlična, možda nije čak ni vrlo dobra (ne znam, jer sam do ovog trena dospio pročitati tek šezdesetak stranica od njih preko 250) ali činjenica da je stvorena i prezentirana, ponuđena svima na uvid i raspravljanje, spremna za 'izmjene i dopune', predstavlja prvorazredni kulturni događaj – a kad kažem kulturni, ne mislim samo na umjetničku dimenziju pojma 'kultura' – i potencijalni prekretnički moment u planiranju budućnosti, ne samo kulturne i ne samo splitske.

Uvodna poglavlja Strategije vape za nečim što Splitu fatalno nedostaje: za dijalogom. Za dijalogom između prošlosti i budućnosti, Balkana i Mediterana, Ultre i Rozge, gange i klape, Mate i Stipe. Grad koji ne zna za dijalog (kako je nedavno na HTV-u rekla sjajna Jasenka Pregrad: 'U Splitu su svi u pravu i govore to jako glasno i u isto vrijeme') i nikad ga nije bio voljan prihvatiti, kamoli učiti, sad je dobio dokument koji ga poziva da napokon napravi taj socio-evolucijski iskorak, da počne pristojno komunicirati i sam sa sobom i sa svijetom uokolo, da dokine tu traumatičnu bipolarnu isključivost koja je, ako ćemo realno, jedini stvarni sastojak one čuvene 'Nima Splita do Splita'. Ako ni zbog čega drugog, a onda iz fabuloznog 'dišpeta', tog samom sebi dovoljnog inata kojim se već generacije kurče kao da je nulta Božja zapovijed, iako ga rabe jedino na tribinama i u prometu.

Da ne bi bilo zabune, osobno nisam ni prstom mrdnuo u stvaranju Kulturne strategije Splita, nikad nakon onog travanjskog podneva na skalinama Galerije Meštrović. Stoga si uzimam pravo da samu činjenicu što je ipak nastala (dobrim dijelom isto iz dišpeta, pretpostavljam) mirne savjesti ovdje proglasim jednim od najvažnijih dokumenata u povijesti ovog vazda vrijućega grada, po važnosti ravnim Statutu grada Splita iz 1312.

U četvrtak je otvorena javna rasprava o netom predstavljenoj Strategiji. Prekratko će trajati, naravno, ali znate li i za jednu javnu raspravu u Hrvatskoj koja nije bila prekratka? No, može se u njoj sudjelovati i online, i danju i noću, i kritizirati i predlagati, i vrijeđati i hvaliti, i pljuvati i kenjati, ali – avaj! – samo pod imenom i prezimenom. Baš šteta, jelda?