Istina, u međuvremenu smo imali jednu nešto žešću makljažu navijača nasred autoputa, blagoslovljenu blaženim i neobičnim odsustvom inače (pre)revne policije, no ni to nije bilo dovoljno da se hrvatski sport i sav njegov besmisao vrate u fokus javnosti. Ali, hvala na pitanju, uvijek je tu Hrvatski nogometni savez i njegov neformalni pokrovitelj i okupator, zajedno s čudnovatom družinom okupljenom pod kodnim imenom Odbor za hitnost.

Oni su, nakon što su nedavno kompletnu nogometnu vlast koncentrirali u krugu od sedam pouzdanih i lojalnih, po prigodnom hitnom postupku donijeli odluku koju su odgađali punih godinu dana i lipanjsku nogometnu utakmicu između Hrvatske i Italije smjestili na Maksimir. Na neugledni i ruševni stadion koji ne žele ni igrači, ni navijači, ni javnost - preciznije, valjda baš nitko osim onih koji će na njemu boraviti po službenoj dužnosti.

Split i Poljud, kao najlogičniji izbor za susret s tradicionalnim prekojadranskim rivalom, i to taman na početku turističke sezone, po dobrom starom običaju nisu ni uzeti u razmatranje. Što, naravno, i nije neka velika šteta: cinici s juga već su HNS-u poručili kako cijene što su barem ostali đubrad do kraja.

Jer zašto bi se uopće uzbuđivali? Nacionalnu reprezentaciju na najljepšem nacionalnom stadionu u pravim službenim utakmicama gledali su samo jednom u zadnjih osamnaest godina. I to protiv gigantske Gruzije. Stasala je već druga generacija ljudi koji u drugom najvećem gradu državi - ako su kojim slučajem prije četiri godine propustili sraz s tim 'europskim' titanom - nikada nisu svjedočili nečemu što se patetično naziva nacionalnim ponosom. A u stvarnosti je, nažalost, tek ekspozitura notornog Zdravka Mamića i poligon za plasman njegova ljudskog roblja u inozemstvo, uz posljedični efekt klina u toliko željeno hrvatsko jedinstvo i slogu.

Koje, to je valjda svima jasno, barem na nogometnom planu neće nastupiti još solidan broj godina, pa makar svi u međuvremenu prebacili svoje tekuće račune u Hrvatsku poštansku banku. A račun za to vrlo jasno i precizno treba ispostaviti Zoranu Milanoviću.

Na stranu činjenica da je Zdravko Mamić sasvim očito uvezan s vrhuškom HDZ-a, kao i nevjerojatno široko rasprostranjenom pravosudno-policijsko-krimogenom mrežom, upravo nogomet je prostor na kojemu je premijer mogao dokazati svoju odlučnost i principijelnost, pa počistiti trulež i uvesti ravnopravnost. Nije trebalo puno, tek dvije ili tri sitne zakonske izmjene, kojih je - kako vidimo iz ovotjednog žongliranja oko izbornih zakona - SDP u stanju proizvesti nekoliko čak i na dnevnoj bazi.
Mogao bi ako hoće. Ili ako se dogode kakvi masovni prosvjedi, pa Milanović shvati da je stanje jednostavno nepodnošljivo. No dok se političke okolnosti ne poslože, nećeš majci reagirati.

Bila je prošlog mjeseca jedna mala naznaka da će vladajuća stranka u sklopu svoje naglo otkrivene socijalne osjetljivosti i ispucavanja rafala predizbornih aduta nabrzaka srediti nogomet, uvesti normalna pravila biranja u Hrvatskom nogometnom savezu i osuđenim prijestupnicima zabraniti pristup sportu - jer to bi bilo dovoljno za demontažu cijele klike - ali voljni moment najednom je nestao. Neki će zahlađenje pripisati tradicionalnoj SDP-ovskoj praksi metenja problema pod tepih, a drugi će protumačiti da je problem mnogo seriozniji i čak spomenuti premijerova savjetnika i bliskog prijatelja Sinišu Petrovića - pravnika koji je još 2010. godine Mamiću držao ljestve na, kako će se pokazati, nelegalnoj skupštini Hrvatskog nogometnog saveza.

Što god bilo, u svakom slučaju je po vladajuće vrlo glupo i kratkovidno: dok im iz dupeta u glavu dođe da je neigranje nacionalne reprezentacije južno od Svetog Roka tek jedan od zabrinjavajućih simptoma teške bolesti koja će im jednom doći glave, bilo na prosvjedima ili izborima, bit će im kasno. Izreka po kojoj nakon sijanja nepravde uvijek nastupa žetva gnjeva u Hrvatskoj se još uvijek ne shvaća ozbiljno.

Osim ako Zoran Milanović zbilja ne priželjkuje nove prosvjede kako bi tek tada uskrsnuo kao veliki pravednik i spasitelj. Samo što se u jednom zafrknuo: nogometni navijači nisu samo tihi i pristojni aktivisti poput onih iz udruge Franak, ima i onih koji itekako znaju u vrlo kratkom vremenu podignuti temperaturu u cijeloj državi. Na koju onda antibiotici vrlo teško djeluju.

I, što je najtužnije, s potpunim pravom.

Kad 'ulica' i 'rulja' traže poštenje, pravednost i zakonitost, dok političke strukture izbjegavaju na tome raditi, nema boljeg dokaza da živiš u duboko, beskrajno poremećenoj zemlji.