Znate li zašto sam postao poduzetnik? Nisam nalazio ni zadovoljstvo niti ispunjenje radeći za druge. Prije otiskivanja u poduzetničke vode radio sam u jednom institutu, na sudu, u nekoliko privatnih poduzeća, te za veliku međunarodnu organizaciju. Možda mi je u radu za druge 'pomagala' jedna dobra osobina (neki bi je nazvali manom), da vrlo otvoreno i jasno kažem sa čim se ne slažem. Ne bojim se svojih stavova, niti njihove obrane. S druge strane jasno mi je da griješim i kada griješim, koliko god mi bilo teško, u stanju sam to i priznati.

Kada sam prvi puta, 1993. godine, otišao u Oxford na partnersku konferenciju mojih principala putovao sam zahvaljujući poklonjenoj avionskoj karti i na vrlo, vrlo tankom proračunu. Ranije te godine, principal mi je poslao neke reklamne materijale, izdao je pogrešan račun, pa sam morao platiti carinu i druge daće kao da se radi o komercijalnom proizvodu. Kako sam tada bio prilično kratak s novcem, to mi baš nije dobro sjelo. No, već naredne godine stvari su krenule nabolje, ostvario sam prve prodaje, imao sam i privremeno zaposlenje pa je moje poduzeće uglavnom financiralo samo sebe. Par godina kasnije, 1996. taj je privremeni angažman završio i ja sam počeo raditi isključivo ono čime se i danas bavim.

U tom poslu bilo je boljih i lošijih razdoblja, bilo je zadovoljstva, ali i razočaranja, to je jednostavno tako. Glavni ograničavajući faktor je to što proizvodi koje distribuiram nisu moji vlastiti, što znači da nemam gotovo nikakvog utjecaja na funkcionalnost ili kvalitetu proizvoda, kao što nemam utjecaj na cjenovnu politiku i druga pravila poput načina prodaje, centralne podrške i sl. Istina, mogu nešto predložiti, ali uglavnom ne mogu promijeniti stvari koje je neki glavešina u 'centrali' već postavio u svojoj glavi. Tu i tamo dođe do nekih frikcija i stvar se riješi meni na korist ili meni na štetu, no to je tako, nastaviš dalje koliko god to možeš.

Kada sam prije više od dvadeset godina putovao u Oxford moj principal bio je mala firma, tako da smo za večerom praktično svi distributeri i zaposlenici stali u ne preveliku salu Magdalen koledža. Danas su oni jedno od najvećih poduzeća u toj grani informatičke industrije. Njihovi su vlasnici jedni od najbogatijih Britanaca. S druge strane, ja imam pristojan i stabilan mali biznis koji je ograničen dodijeljenim mi tržištima, te svim blagodatima koje naša draga domovina pruža poduzetništvu.

Prije nego što netko počne vikati kako radim s državom, mogu odmah raščistiti stvar. Da, radim i s državom, te u tome ne vidim nikakav problem niti sramotu. Nudimo vrlo kvalitetne proizvode i više nego pristojnu lokalnu podršku i to nije samo moja riječ, već i nešto što ima objektivnu potvrdu. Također, onima koji možda vole pogledati koliko koja firma 'siše' proračun moram dati par uputa. Prvo, svaku cifru koju vidite morate umanjiti za 20%, jer uključuje PDV, koji poduzeća ne mogu zadržati, već ga moraju vratiti u proračun. Nadalje, iznosi koje nađete ne moraju ništa značiti, naime neko poduzeće ne mora imati nikakav direktan prihod od države, ali ga može ostvarivati indirektno – preko partnera. Dakle, takvo poduzeće i dalje 'dobije' sredstva iz proračuna, ali to nije vidljivo preko dostupnih javnih servisa.

No, iskreno, ne vidim neku preveliku budućnost ni u radu s državom niti u radu u državi koja hrabro brodi prema bankrotu. Malo i nejako tržište jest ograničenje, ali ni izdaleka takvo kao šuma svakakvih propisa, devastirajuća porezna politika, antipoduzetnička klima, ubitačna birokracija, dugotrajna kriza...

Ali mi poduzetnici nikad ne spavamo. Uvijek tražimo nove prilike, nove projekte. Razmišljamo, planiramo, tražimo, čekamo. Prije ili kasnije prilike se ukažu. Imao sam i prije nekih pokušaja, uglavnom nisu dobro završili, najviše zato što sam ulazio u područja koja su daleko od mojih izvornih kompetencija. Sada je ponovo zapuhao vjetar, svjež i snažan, onaj koji zove da razvijete jedra i isplovite ka pučini, ususret novim nepoznatim zemljama, novim izazovima i avanturama, vjetar koji čini da zastave bučno lepršaju i od kojeg srce kuca brže.

Odlučio sam napraviti ključnu investiciju u hrvatsko poduzeće DefenseCode, specijalizirano za hard-core internet sigurnost. Moj kolega Leon Juranić, osnivač, jedan je od naših vodećih bijelih hakera i jedan od top stručnjaka za informatičku sigurnost, ne samo u Hrvatskoj. Njegov tim razvio je proizvode za dinamičku i statičku analizu sigurnosti aplikacija, koji ulaze u sam vrh onoga što se danas u svijetu nudi. O kakvim se stručnjacima radi, možda najbolje govori podatak da su dva developera koji su radili na razvoju danas zaposlenici Googlea.

Provjera sigurnosti Internet aplikacija nema alternative. Preko 80% svih web stranica je nesigurno i ima ranjivosti koje malicioznim napadačima omogućuju zloupotrebu resursa, krađu informacija i novca. Ovakvi problemi, osim materijalnim štetama, rezultiraju i ozbiljnim narušavanjem ugleda pogođenih poduzeća i institucija.

Ne samo da vidim potencijal u ovim proizvodima, već u Leonu vidim vrhunskog stručnjaka, ali i čovjeka koji ima sve osobne kvalitete koje najviše cijenim i koji zaslužuje ovu priliku. Također, vrlo je velika šansa da će nam se u skoro vrijeme pridružiti i jedan ugledni informatički poduzetnik i investitor, čime bismo dobili sva sredstva koja u ovom trenutku smatramo potrebnim. Cilj nam je formirati mali i visokostručan razvojni tim koji će aplikacije pripremiti za komercijalizaciju.

Bit ćemo orijentirani na inozemna tržišta, no rado ćemo surađivati s korisnicima u Hrvatskoj, ali hrvatsko tržište neće biti naš primarni fokus. Također, ne ostavljam svoj sadašnji posao i dalje ću ga uporno obavljati. Čak i investiciju radimo u Hrvatskoj, iako tome uopće nisam bio sklon. Nakon konzultacija, prevladao je savjet potencijalnog investitora da na ovaj način manje kompliciramo, a ako se pokaže potreba sjedište poduzeća moguće je relativno lako premjestiti u neku drugu zemlju (logično razmišljamo o Velikoj Britaniji ili Americi).

Od danas plovimo protiv svih zastava, vjetar je dobar, razvili smo jedra i otiskujemo se prema obećanoj zemlji. Svjesni smo opasnosti i rizika, prihvaćamo ih i ne podcjenjujemo. Znamo da je more varljivo, vjetar promjenjiv, a poduzetničke vode pune jakih struja i podmuklih grebena. No nemamo straha, učinit ćemo more i vjetar našim prijateljima, ponosno ćemo razviti naše zastave. Nakon dugo vremena osjećam unutrašnji mir i smiješak lišen svake satire ili sarkazma, i ne samo to, imam izraženu ambiciju i čvrstu vjeru da činim nešto dobro. Od danas plovimo protiv svih zastava, ali kada stignemo na naš cilj – tamo će sve zastave biti naše.

Želim vam sretan Božić i svako dobro u novoj godini. Neka vam se ostvare snovi – zato radite na njima!