KOMENTAR HELENE PULJIZ

Kad će više ta detuđmanizacija?

11.12.2014 u 08:59

Bionic
Reading

I šef HDZ-a Tomislav Karamarko mijenjao bi Ustav RH – uveo bi kancelarski sustav, izvršnu moć bi koncentrirao u Banskim dvorima, dokinuo bi neposredan izbor predsjednika RH i u najvažniji državni dokument upisao bi ime Franje Tuđmana. Ako pobijedi Kolinda Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima, ispovjedio se Karamarko Globusovom novinaru Darku Hudelistu, 'dat će da odradi svoje, a dalje će se ići po novom sustavu'. No spreman je i na njezin poraz, pa kaže kako HDZ-u eventualna pobjeda 'ne bi bila preznačajna'. Ako izborna pobjeda nije 'preznačajna', onda valjda ni poraz ne bi bio 'preznačajan'

Ako Kolinda Grabar Kitarović obećava kako će 'završiti posao koji je započeo dr. Franjo Tuđman i odvesti Hrvatsku u blagostanje', a Karamarko kaže kako nije 'preznačajno' hoće li ili neće biti u toj poziciji, onda se moramo zapitati je li HDZ-ova kandidatkinja pretjerala s pretenzijama da bude nastavljačicom Tuđmanovog puta. Čini se kako bi Karamarko to pravo ljubomorno htio zadržati za sebe.

Politički kapital Tuđmanova imena brutalno se pokušava iskoristiti u tekućoj izbornoj kampanji – nije Kolinda Grabar Kitarović jedina - i Milan Kujundžić htio bi biti njegov 'nasljednik' zdesna, a i Ivo Josipović slijeva, on želi dio nasljedstva Tuđmana 'antifašista i partizana'. Jedini predsjednički kandidat koji ne bi ništa od toga je Ivan Vilibor Sinčić, dečko koji je rođen 1990., kada je Tuđman osvajao vlast.

Tisućljetni san i vojnici partije

Potkusurivanje Tuđmanovim imenom i nasljedstvom nije nov fenomen u hrvatskoj politici. I danas omraženom Ivi Sanaderu usta su bila puna Tuđmana, ali što su kriza i nostalgični snovi naroda o 'boljoj prošlosti' dublji, to su snažnija i nastojanja da se ostvari politički profit spominjanjem njegova imena ili uvjeravanjima kako će dotična ili dotični biti neki novi Tuđman ili barem vjeran nastavljač njegova političkog puta. Ali treba li nama 2015. uopće novi Tuđman, jesmo li uopće i pokušali provesti detuđmanizaciju i treba li nam 'retuđmanizacija' o kojoj snuju ideolozi desnice?

Jedni misle da nam nije trebao ni onaj stari Franjo Tuđman i da bismo državnost obranili s njime ili bez njega, ali da bismo u tom slučaju danas imali neku bolju Hrvatsku. Drugi misle kako bi bez njegova vodstva samostalna Hrvatska ostala i dalje tek 'tisućljetni san', pa su mu zbog tog postignuća spremni prešutjeti i oprostiti što je od početka stvarao sustav kojemu je glavna karakteristika institucionalizirana nepravda. Treći mu priznaju zasluge za osnivanje i obranu države, ali kršenje ljudskih prava i sustav krajnje nepravedne raspodjele podjele društvenog bogatstva (pretvorbom i privatizacijom provedenom u ratu, u kojoj su pogodnosti uživali vojnici partije), ne mogu mu oprostiti.

Korijeni krize isprepleteni s korijenima države

Današnja duboka društvena, ekonomska i politička kriza svoje korijene vuku i isprepliću se s korijenima stvaranja same države i zbog toga nam se i jest tako teško iz nje iščupati. Ni politički niti ekonomski sustav, pa čak ni obrazovni nisu se značajnije mijenjali od Tuđmanova vremena – ekonomska politika, koju danas gledamo na djelu, određena je pod njegovim patronatom (vlada Nikice Valentića i Borislava Škegre), još u prvoj polovici devedesetih. Rezultat je tonuća Hrvatska usidrena u državnom kapitalizmu.

Prevelika moć koju je Tuđman kao predsjednik uživao nije dokinuta, nego se novim Ustavom, na početku Novog milenija, samo preraspodijelila između Banskih dvora i Pantovčaka, pri čemu su više profitirali ovi sa zapadne strane Markova trga. Ovi s istočne, u Hrvatskom saboru, tom preraspodjelom nisu dobili gotovo ništa – ostali su dekorativna politička institucija koja ne djeluje po principima istinskog demokratskog parlamentarizma, nego služi tek kao prekobrojna i skupa mašinerija dviju političkih stranaka – HDZ-a i SDP-a. Njihovi unutarstranački sustavi jednako su (ne)demokratični kao i u vrijeme Franje Tuđmana.


Intencija i Josipovićevih i Karamarkovih ustavnih promjena nova je preraspodjela moći među institucijama izvršne vlasti – Josipović bi dodao malo više moći Pantovčaku, a Karamarko bi mu je posve oduzeo. Kolinda Grabar Kitarović, baš kao i Zoran Milanović, zadržali bi postojeće stanje stvari, a Milan Kujundžić vratio bi sve na početne pozicije i predsjedniku dodijelio barem široke Tuđmanove ovlasti. Budući da on zna reći i kako mu ne treba posrednik između njega i naroda, možemo biti zločesti pa reći i kako bi on najradije ukinuo parlament (slično je razmišljao Aleksandar Karađorđević kad je 1929. u Kraljevini SHS uveo Šestosiječanjsku diktaturu).

Ideolozi desnice tvrde kako je detuđmanizacija provedena, da nas ona uništava i da Hrvatsku može spasiti samo 'retuđmanizacija', za sve krive 'mentalne komuniste nositelje jugoslavenstva'. (Zaboravljaju kako Tuđman ne bi bio u stanju strateški osmisliti obranu Hrvatske od JNA da nije bio Titov general te iste armije, niti bi to bio u stanju bez znanja oficira i generala koji su stali u obranu Hrvatske). Čak i Vladimir Šeks u prigodnom intervjuu za N1 ističe kako je Tuđman iznimno cijenio Tita.

Nitko od pretendenata na dužnosti predsjednika ili premijera u idućem ciklusu ne zalaže se za smanjenje moći izvršne vlasti u korist jačanja parlamenta. To bi u našem slučaju značilo istinsku detuđmanizaciju - odricanje od krajnje nepravednog, ali i za sadašnje i buduće generacije posve neučinkovitog političkog i ekonomskog modela koji je uspostavljen dok je narod ratovao, a učvršćen dok se narod u poraću koprca(o). To živo blato tuđmanizma vuče nas prema dnu. Samo dubinska detuđmanizacija može nas povući prema čvrstom tlu.