LGBT aktivisti mogu biti ili bolji od LGBT zajednice za čiju se ravnopravnost bore ili pak poput nje, no nikako ne mogu biti lošiji. Naime, ako se pokažu nedoraslima ili nesposobnima, zajednica će iznjedriti nove ljude koji će preuzeti sljedeći val LGBT aktivizma. To se u Hrvatskoj već dogodilo smjenom najmanje triju generacija aktivista. Koji su uvijek – i na veliku sreću – željeli više nego na što je sama LGBT populacija u tom trenutku bila spremna, a kamoli većina hrvatskog društva. Tako se u nešto više od desetljeća intenzivnog javnog LGBT aktivizma, započetog prvom zagrebačkom Povorkom ponosa 2002., postiglo nevjerojatno mnogo, ponajviše na zakonodavnom planu, ali i na društvenom, napose kad je riječ o podršci heteroseksualnih građana RH.

Prema novoj anketi Večernjeg lista o stavovima birača oko idealnog predsjednika ili predsjednice Republike, nacija je podijeljena točno na pola o tome da treba poštovati ostvarenu razinu prava LGBT građana, što znači da 50 posto ljudi u Hrvatskoj razumije, čak i ako mu ti pederi nisu uvijek po volji, zbog čega je važno boriti se za ravnopravnost u svakom društvu, pa i hrvatskom te da je potrebno tretirati povijesno diskriminirane manjine s poštovanjem, a ne tu diskriminaciju nastavljati. Za petnaestak godina aktivizma to je fantastičan rezultat, imati podršku od 50 posto sugrađana, naročito kad se krenulo iz pozicije 'pedere u logore'. Još bolje, riječ je o uzlaznom trendu. Vrijeme je na strani ravnopravnosti LGBT građana Republike Hrvatske.

No svatko iz sociologije zna da se društvena promjena ne događa s vremenom sama od sebe, nego da je potrebno miroljubivo ali aktivno, odlučno i sustavno raditi na tome da se promjene dogode, što u demokratskom društvu znači uključiti se u građanski aktivizam. Hrvatski LGBT pokret, uz sve svoje mane, može biti itekako zadovoljan velikim poslom odrađenim od 2002. Vrhunac je toga zasigurno Zakon o životnom partnerstvu, kojim je u Hrvatskoj istospolni par prepoznat i zaštićen kao obitelj. Referendum Željke Markić postigao je to da brak bude samo za heteroseksualce, ali obitelj je doživjela svoju zakonsku redefiniciju u skladu s realnošću i modernošću 21. stoljeća te su sada obitelji i dvije lezbijke i njihova beba ili dva muškarca koji se vole i žive zajedno.

U Hrvatskoj već žive istospolne obitelji s djecom

Još važnije, već sada u Hrvatskoj postoje istospolne obitelji s djecom, a bit će ih još više; razmislite želite li im zagorčavati život, oduzeti djecu, učiti vašu da im se u školi rugaju i slično? Ili ipak ne.

Nažalost, baš ništa novo se u aktivizmu ne događa nakon tog posljednjeg uspjeha i ostvarenja davno zacrtanog plana i strategije koju je zagovarao Zagreb Pride, dok je Kontra bila protiv životnog partnerstva, sabotirala radnu skupinu te ostala na poziciji da se sve oko gej parova treba uključiti direktno u Obiteljski zakon te da uopće ne treba imati odvojen – 'segregacijski', govorila je čelnica Kontre Sanja Juras – Zakon o životnom partnerstvu.

Zagreb Pride djelovao je real-aktivistički, shvaćajući da je referendum o braku vrlo efektivno onemogućio bilo kakvu bračnu ravnopravnost za istospolne parove (a i Milanovićeva vlada nije imala namjeru uvesti takvo što, niti je to ikad javno govorila!), pa se željelo postići što bolju zaštitu obiteljskog života istospolnih parova, inače ljudskog prava po presudama Europskog suda pravde i Europskog suda za ljudska prava - kroz životno partnerstvo. Rezultat je jedan od najboljih Zakona o životnom partnerstvu na svijetu koji zasigurno neće pasti ni na Ustavnom sudu, gdje njegovo rušenje traže klerikalni aktivisti.

Hrvatske LGBT udruge

Ali čime se to sada bave hrvatske LGBT udruge? LORI predstavlja spot napravljen u suradnji s još nekoliko udruga u okviru nekog projekta, Zagreb Pride održao je radionicu o medijaciji među istospolnim parovima u hotelu Dubrovnik, u okviru projekta na kojem surađuje s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova. Kontra je pak sudjelovala na prosvjedu Ženske mreže pred Vladom zbog problema s ostvarivanjem prava na pobačaj u Hrvatskoj. Malo radionica, malo prosvjeda s plahtama na Markovom trgu. Queer Zagreb provodi svoje zanimljive umjetničke projekte i gostovanja. Iskorak neadekvatno vodi LGBT centar u Petrinjskoj. Od splitskog Rišpeta ni traga ni glasa nakon propalog četvrtog Split Pridea. TransAid lijepo napreduju kao pionirke trans* aktivizma, no nisu angažirani na široj društvenoj razini. Flamingo je napravio uspješan DRAGram Festival, ali ni oni pokazuju veće političke ambicije. Itd. Tipična kapitalistička atomizacija interesa i život u odvojenim privatnim mjehurićima. Business as usual. 

Što je prilično nepovoljno ako se uzme u obzir to da se na horizontu bliske budućnosti okupljaju već jasno vidljivi crni oblaci, puni homofobne naelektriziranosti i potmule agresije koji bi mogli potpuno zasjeniti trenutačno vladajuću dugu.

Ne treba ni zaboraviti da je Večernjakova anketa istovremeno pokazala i da pola građana RH ne očekuje od budućeg predsjednika da brani 'ostvarenu razinu homoseksualnih prava', kako su to vrlo nezgrapno formulirali u Večernjem listu, ali iz toga ne treba zaključiti da je pola Hrvatske za ukidanje LGBT prava. Ne, dobar dio tih ljudi jednostavno je posve ravnodušan i nezainteresiran za LGBT prava, nekima idu na živce Povorke ponosa, neki se samo konformiraju većinskom mišljenju okoline u kojoj žive, dakle sve to se može promijeniti. LGBT aktivizam u Hrvatskoj ne treba toliko zanimati skoro milijun ljudi koji su na referendumu glasali za isključivo heteroseksualnu definiciju braka u Ustavu, nego ostalih dva i pol ili tri milijuna birača koji LGBT ravnopravnost već podržavaju ili su prema svemu tome ravnodušni i nezainteresirani, nedovoljno emancipirani i angažirani.

Homofobija je loša za Hrvatsku

Pobjeda se odnosi u centru društva, a nemoguća je bez masovnog izlaska iz ormara LGBT populacije Hrvatske koja jednostavno mora dozvoliti ostalim građanima da je upoznaju, sa svim manama i vrlinama te shvate kako diskriminiranjem gejeva, lezbijki, biseksualnih i trans* građanki i građana RH čine nešto što nije dobro za naciju.

To definitivno ne žele dozvoliti vidljivi crni oblaci protiv Hrvatske duginih boja: HDZ koji je u koaliciji sa strankom Hrast, čiji su se prvaci javno zalagali za liječenje homoseksualnosti te posredno – preko HSP-a AS – s otvoreno proustaškim HČSP-om, strankom koja je višekratno pozivala na nasilje prema LGBT građanima te organizirala napadačke protuskupove protiv miroljubive Povorke ponosa u Zagrebu, dakle stranka posve spremna na nasilje prema pederima i lezbijkama.

Što se Tomislava Karamarka tiče, sjećate se tko je bio ministar unutarnjih poslova dok se odvijao od policije dozvoljeni linč prvog Split Pridea i tko je predsjednik HDZ-a, stranke koja je predvodila u liku Željka Reinera saborsku kampanju protiv Zakona o životnom partnerstvu, protiv kojeg je u konačnici jednoglasno glasala? Ne bi trebalo sumnjati u njihovu spremnost da ostvare svoje homofobne ideje kao dio hrvatske vlasti, naročito ako se uzme primjer Ladislava Ilčića, predsjednika Hrasta, koji je raskolio vlastitu stranku i zabio nož u leđa kolegama s kojima je godinama mukotrpno gradio prvu ozbiljnu stranku klerikalne desnice, preživjevši prethodno i turbulencije dok je predsjednica sličnoimene stranke bila Željka Markić. Ako to može Ilčić učiniti za mjesto u Saboru i komad potencijalne vlasti premijera Tomislava Karamarka, teško je da LGBT zajednica – čije je društveno ograničavanje deklarirani cilj njegove politike – može računati na to da će Ilčić na vlasti biti milostiv ili imati moralnih dvojbi.

Tu je i udruga U ime obitelji, Katolička crkva koja je svojim očitovanjem o tzv. rodnoj ideologiji ponudila intelektualni temelj diskriminacije LGBT ljudi, kojima se – kao nekoć Židovima – imputira sudjelovanje u svjetskoj zavjeri protiv domovine. Povrh toga, hrvatske LGBT građane dio društva optužuje za širenje bolesti, manjkav karakter, odriče ljudskost itd. Rasizam, antisemitizam, homofobija, mizoginija itd., iako je riječ o društvenim fenomenima koji imaju svaki različite mete, sadrže i brojne podudarne obrasce kojima se netrpeljivost i mržnja prema jednoj društvenoj skupini pretvara u promišljenu politiku, za koju se želi da postane državna.

Hrvatska će biti katolička kao Irska

Ali dobra strana toga jest ta da postoje već iskušane i uspješne taktike i strategije otpora, pa čak i društvenog poraza homofobije, osuđene na neprihvatljivu marginu. U katoličkoj Španjolskoj svi su prihvatili bračnu ravnopravnost, katolička Irska sljedeće će godine po svim anketama na referendumu izglasati brak i za istospolne parove, a katolička Poljska upravo je izabrala prvog gej gradonačelnika Roberta Biedrona. Onda može i katolička Hrvatska, ali samo ako se za to ljudi budu sustavno i postojano borili. Inače bi se crni oblaci mogli permanentno zadržati. Možda je pretjerana usporedba, ali svakako je relevantno podsjetiti se kako je Berlin 1930. bio svjetski grad s velikom i živahnom gej scenom te prvim pokušajima emancipacije, a samo nekoliko godina kasnije svi su bili u konclogorima. Da zlo prevlada, potrebno je samo da dobri ljudi ne učine ništa.

To se, dakle, potencijalno vidi na horizontu (Liječenje homoseksualnosti? Pa nedavno je presuđeno kako nije diskriminacija govoriti da je homoseksualnost bolest, na što nije bilo nikakve reakcije LGBT udruga!), ali odgovarajuće reakcije iz LGBT zajednice nema. Taj izostanak svjedoči da su hrvatske LGBT udruge prestale su biti aktivističke te su postale projektističke, što konkretno znače da se bave onime za što se u Bruxellesu može dobiti novac, a ne onime što je prijeko potrebno (doduše, nije isključeno da se to dvoje može preklapati).

Medijacija za tridesetak friških istospolnih parova teško se može naći među pedeset važnijih prioriteta borbe za LGBT ravnopravnost kada bi se takva lista sastavila. LGBT zajednica je pak poslovično nezainteresirana za aktivizam, definitivno bilo kakav koji ide dalje od tipkovnice. U tom su smislu hrvatski pederi i lezbijke komično isti poput ostatka Hrvatske koji će radije gunđati i trpjeti umjesto pobuniti se i prosvjedovati. Činjenicu da nijedan od parova koji su imali gej vjenčanja nije objavio fotografiju tog povijesnog čina ne treba ignorirati, jer u pitanju je svjetski izuzetak. Autocenzura je također manifestacija ormara i nasilja koje proizvodi. Silence = Death. Ne zaboraviti: da se pitalo LGBT populaciju, u Hrvatskoj se možda ni do danas ne bi održala nijedna Povorka ponosa, koju se u zajednici godinama smatralo 'kontraefektom'. Očito bez svijesti da je borba za ravnopravnost sastavljena od mnogo različitih metoda i ideja koje se nekad možda i sukobljavaju, ali imaju jedan te isti cilj.

Nakon kiše dolazi duga

Konačno su hrvatski LGBT aktivisti postali isti kao hrvatska LGBT zajednica, ne bi se šteli mešati, a pitanje je i imaju li ideju kako. Naime, izostaje bilo kakva strateška debata u LGBT zajednici o tome što učiniti u ovoj fazi borbe za ravnopravnost, s obzirom na to da je svakome tko živi u realnosti jasno kako pojava masovnog i odlično organiziranog klerikalnog i antigej aktivizma, paradigmatski utjelovljenog u Željki Markić, traži potpunu promjenu i unapređivanje LGBT aktivizma, koji se mora otvoriti za brojne nove ideje i prakse. A to se događa jedino preko novih ljudi, što znači da je vrijeme da se u aktivizam uključi nova generacija hrvatskih LGBT građana i pokrene novi val aktivizma. Po mogućnosti oni koji nisu zadovoljni aktualnim stanjem i žele više te će proširiti područje borbe jer razumiju da tema bračne ravnopravnosti nije jedina važna kada je riječ o LGBT ravnopravnosti.

Ako se pogledaju povijesna gibanja, iza revolucije – a napredak LGBT prava u proteklom desetljeću bio je vrlo uspješan – uvijek dolazi kontrarevolucija, iza progresivne akcije – konzervativna reakcija. Prvi velika pobjeda reakcionara bio je bračni referendum, ali to nije razlog za očajavanje, nego bi trebao biti poticaj na energično i kreativno djelovanje. Jer bez obzira na crne oblake na horizontu koji se približavaju i spremaju na oluju (kako bi to formulirao gospodin Valentin Pozaić), vječna je istina ova: nakon kiše dolazi duga!

Hoće li se duga pojaviti prije ili kasnije, ovisi prvenstveno o LGBT građanima Hrvatske.

Naš život, to je sada. Kasnije bit će kasno.