KOMENTAR ALEKSANDRA HOLIGE

Što Hrvatima znači jedan nogometni poraz?

24.06.2014 u 07:37

  • +3

Tužni hrvatski navijači nakon poraza od Meksika

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Kralj/PIXSELL

Bionic
Reading

Vremenom smo postali suzdržaniji, možda i ciničniji. U zemlji koja već pet godina grca u recesiji, prevladavajući su osjećaji depresija i razočaranje. Razočarani smo Vladom, političkim strankama, gospodarstvom, medijima, radnim mjestom i plaćom (ako ih imamo) i još koječim, razočarani smo, u krajnjem slučaju, i nacionalnim nogometom u cjelini te svime onime što se u njemu zadnjih godina događalo

Ponestaje nam oslonca u životu i stvari u koje bismo vjerovali – bolje rečeno, u koje bismo se usudili vjerovati.

Nogometna reprezentacija došla je blizu tome, ali ipak ne toliko blizu da veći dio ljudi barem na neko vrijeme ostavi stvarnost postrance i živi u svijetu u kojem je Hrvatska snažna, složna, ponosna i optimistična. Možda bi se to dogodilo tek da su 'vatreni' pobijedili Meksiko i ostvarili cilj koji su svi priželjkivali i koji je bio realan s obzirom na kvalitetu igrača.

Imat ćete prilike čitati svu silu kompetentnih i manje kompetentnih analiza na temu je li to bilo zbog pogrešne taktike izbornika Kovača ili zbog nečega drugoga, ali u globalu to i nije toliko važno.

Bit je u tome da je momčad posrnula na presudnoj prepreci i stropoštala se natrag na početak. Spustili smo se na zemlju prije nego što smo uspjeli dosegnuti oblake. 'Život ide dalje', izjavio je izbornik poslije poraza.

Čekamo još izvještaje koliko se zbog Svjetskog prvenstva prodalo televizora, piva, navijačkih rekvizita i špeceraja, koliko je više ljudi točilo gorivo na Ininim benzinskim postajama, a koliko ih ostvarilo Ekstra Mandžo popust za obavezno osiguranje od automobilske odgovornosti, ali dojam je da je cijeli pothvat Svjetskog prvenstva među Hrvatima – podbacio.


Unatoč naporima marketinške industrije da nam objasni kako je utakmice hrvatske nogometne reprezentacije jedino moguće gledati čoporativno, u ratničkim bojama i 'kockicama', prava euforija je izostala. Nije to bilo kao nekoć – nogomet, razumljivo, ne može više generirati onakvo kolektivno ludilo kao, primjerice, još 2006. ili 2008, kada je općenita klima u društvu bila daleko pozitivnija i optimističnija.

Zbog toga je stvaranje i podgrijavanje atmosfere putem medija djelovalo pomalo izvještačeno i neuvjerljivije nego ikad ranije – čak i u odnosu na Euro 2012, kad je momčad ispraćena na turnir s daleko manje nade i očekivanja.

Kako smo mi vremenom postali suzdržaniji i ciničniji, tako je medijska kampanja za 'navijačku' kulturu postala jača i glasnija. Došli smo do točke u kojoj je sudjelovanje reprezentacije na Svjetskom prvenstvu postalo nešto poput blagdana – ali takvog kod kojeg se marketinško-konzumeristički aspekt bori za primat s pravim, iskonskim značenjem. Imperativ je da se 'vatreni' plasiraju na turnir, jer inače nema 'Božića' za Hrvate.

Neki od nas u tome odlučuju sudjelovati i nema ništa loše u tome – nema ničega lošega u druženju, ohrabrivanju, zajedničkom slavlju i tugovanju, dapače. Mnogi drugi pak sve to doživljavaju intimnije.

U kvartu u kojem živim, plavičasta svjetlost ekrana mogla se vidjeti iza gotovo svakog prozora s dignutim roletama. Bilo je tiho, čuo se samo glas Drage Ćosića i tek povremena psovka ili glasno negodovanje. Tek dobrih pola sata poslije utakmice pukla je prva petarda i oglasio se prvi pijani, promukli bariton na povratku kući s navijačke fešte.


'Svatko od nas je poseban, jedinstven', govorio mi je Niko Kovač kad sam s njim radio veliki intervju za engleski Guardian. 'Želim biti autentičan – i želim isto za svoju momčad. Ali zajedništvo je ključ uspjeha – ne samo u nogometu, nego i u životu.'

Nogomet je za Hrvate uvijek bio ozbiljna stvar – i ostao, bez obzira na to što su s njime nacionalni vlastodršci, ali i mediji, napravili. Jednom ćemo tu možda imati kakvo-takvo zajedništvo (ako već ne i u životu), ali put do toga ne vodi kroz uniformiranost i 'karnevalsko' shvaćanje sudjelovanja reprezentacije na velikim turnirima.

No teško da će ikad više biti velike euforije – jer davno je već tome otkako smo u nogometu dosegli vrhunac (1998) koji je praktično nemoguće ponoviti jedno tako maloj i nebitnoj naciji. Budući da smo na neku teško objašnjivu foru još uvijek dovoljno dobri da se gotovo svaki put barem plasiramo među elitu, vjerojatno će ostati i preživjeti ovaj 'karnevalski' element – izblijedio i komercijaliziran do neprepoznatljivosti.

U međuvremenu, Hrvati će najvećim dijelom vjerovati i nadati se sami. Navijati, živcirati se i slaviti sami. Patiti sami. Ne samo u nogometu, nego i u životu.