Što bismo time dobili?

U idealnom scenariju, dobili bismo ljude koji razumiju sve uzuse poslovanja. Dakle, bilo bi im jasno da poslovni sektor nije neprijatelj broj jedan koji ne želi ulagati i koji je odgovoran za ovu krizu kako smo to dosad imali prilike slušati.

Onda bi shvatili da svaka plaća košta. I to ne porezne obveznike kako su političari danas naviknuli, nego upravo poslodavca. Radnici i poslodavac plaću moraju zaraditi tako da stvore posao, odrade ga i naplate, što danas u Hrvatskoj, priznat ćete, velika umjetnost.

Nakon toga bi poželjeli smanjiti dio poreza jer je poslovanje kod nas jednostavno preskupo, a porezna presija prevelika. Ustvari, pokušali bi si olakšati život uvođenjem niza mjera za ubrzanje, pojeftinjenje i pojednostavljenje poslovanja.

Međutim, ministar Maras, Linić i sam premijer uvjeravaju nas da se posljednje mjere smanjenja deficita, koje smo obvezni provesti zbog ulaska u Proceduru prekomjerenog deficita, neće prelomiti na leđima građana i poslovnoga sektora.

Da podsjetim, povećanje trošarina na naftne derivate dovelo je do ekspresnog rasta cijene benzina. Ne moram vas podsjećati što to znači u proizvodnji, ali recimo samo da ste ovu mjeru ipak osjetili na svojim džepovima u svom prvom odlasku na bezninsku crpku, uz dužno poštovanje prema onima koji tvrde da to nije tako.

Na isti ovaj način s Poduzetničkog impulsa, o kojemu sam već pisala, obustavljeno je 27 milijuna kuna, od kojih 25 s mjere poticanja malog i srednjeg poduzetništva. Nije se moglo uzeti negdje drugdje pa uzmimo poduzetnicima.

Međutim, ni to, uvjeravao nas je ministar Maras, zapravo neće utjecati na poslovni sektor jer to zapravo znači da novca ima više, iako svima nama brojke kažu da ih u ovome trenutku ima manje i unatoč tomu što ova matematika nije baš najjasnija.

I tu se vraćamo na moj prvi paragraf u kojemu sam spomenula da političare treba poslati u poduzetništvo na barem jedan mandat.

Nije svaki ministar poduzetnik

Međutim, i to moramo učiniti pažljivo. Na primjer, ministra Jakovinu bismo trebali poštedjeti jer smo vidjeli da on za poduzetništvo, barem kada su u pitanju poljoprivrednje ljekarne, nije. Možda neka druga privredna grana.

Neke druge ministre koji se hvale svojim poduzetničkim iskustvom, a u najboljoj su varijanti (neuspješno) vodili tvrtke u javnom vlasništvu, trebalo bi poslati da se samozapošljavaju jer su im toga puna usta pa da vidimo kako će se snaći svakog 15. kada bude trebalo smisliti novac za obvezne doprinose.

Premijeru bismo dali lagan zadatak da otvori svoj odvjetnički ured. Neka svojim šarmom i pristupačnošću namiče klijente, odrađuje posao nekoliko godina jer toliko zbog sporosti sudova traju postupci, i onda pokuša naplatiti svoj rad od istog onog naroda koji ove posljednje rezove uopće ne bi trebao osjetiti.

Drugi neka otvaraju j.d.o.o.-e, zadruge i obrte jer se to jako potiče pa ukoliko budu imali sreće, pošalju projekt među prvima, taj projekt bude odličan i ostane dovoljno novca nakon Linićevih majstorija, možda i dobiju kakav poticaj.

Vjerojatno bi se, nakon godine ili dvije, većina političara vratila u politiku jer od politike se dobro živi. Imaš prilike uvjeravati ljude da vani sija sunce, iako zapravo pljušti kiša, za plaću i doprinose će se u proračunu uvijek nekako naći novca, a odgovornost prema društvu je zapravo vrlo mala.

Za kraj valja istaknuti da nas postojeća garnitura koja je na vlasti nije dovela u ovu krizu. Na tome možemo zahvaliti Sanaderu i ekipi. Međutim, ova Vlada ju je produbila zbog manjka odlučnosti u uvođenju reformi posebice u javnom sektoru, prečestog posezanja za mjerama koje mijenjaju uvjete poslovanja i bahatosti prema građanima. Reduciranje poticaja za gospodarstvo i govorenje da to nije problem upravo jest problem ove Vlade koja, kada u rijetkim situacijama i prizna da je situacija u državi loša, misli da građanima otkrila toplu vodu.

Upornošću, predanim i napornim radom, fleksibilnošću, stalnim učenjem, otvorenošću prema idejama drugih, odgovornošću prema sebi i drugima i, na kraju, poštenjem postigli bi puno više i zadobili povjerenje građana.

Pitanje je samo kada će naši vladajući naučiti tu lekciju i koliko dugo ćemo trpjeti zbog toga?