Ovih je dana hrvatska vanjska politika dva puta hrabro iskoračila iz kukavičkog provincijalnog zapećka, a odmah dobila po prstima u mnogim domaćim, pa čak i ponekim inozemnim krugovima. Prvo zbog Josipovićevog putovanja na otvaranje Zimskih olimpijskih igara, a zatim i zbog Milanovićevog munjevitog izleta u Mostar, kao da Hrvatska mora zauvijek ostati u jednoznačnom globalnom zapećku, kada god Washington zaželi dodatno zapapriti svojim geopolitičkim takmacima, a Sarajevo podmetnuti Zagrebu kukavičko 'Tuđmanovo jaje'. Nema dvojbe da je Putin ogorčio mnoge svojim zakonom protiv promidžbe homoseksualizma i pedofilije, ali u općim geostrateškim obračunima, u ova nesmiljena vremena, globalni uspjeh 'onih drugih' prvo se doživljava kao vlastiti politički poraz, a tek onda kao mogući sportski trijumf u rekordnoj berbi medalja. Sportski su megaspektakli već odavno pretvoreni u ogorčena politička bojišta, a sve što se sada zbiva u uzavreloj Bosni ponovno se obilno koristi za obnovu starih ratova, kleveta i podmetanja.

Mali narodi mogu biti veliki samo ako doslovno poštuju velika načela, a ipak moraju znati obraniti i vlastitu samosvijest, pa čak kada se radi i o usporedbama s onim najvećima i najmoćnijima. I Judith Reismann dolazi iz SAD-a, a polovica američkih škola s gnušanjem odbija radove Alfreda Kinseyja, pa Obama još ni kod kuće nije do kraja dobio bitku zbog koje tako nemilosrdno proziva Putina dok bi Josipović trebao otkazati Soči zbog politike koja je i u Hrvatskoj doživjela neočekivan uzlet upravo u zadnjih godinu dana. Hrvatska i Rusija se nipošto ne mogu izjednačiti u poštivanju ljudskih prava, ali i jedna i druga mogu poslužiti kao dobar primjer toga koliko se teško lome neke opasne predrasude, a koliko je unutarnja politika, bila i ostala, prevažan sastojak u donošenju vanjskopolitičkih odluka.

Josipovićeva poruka Rusiji, ali i Zapadu

Putin je dobio u Dumi petominutne ovacije za svoj nejasan i zloćudan zakon o zabrani homoseksualne promidžbe, a u Hrvatskom saboru gotovo da je pobijedila nastrana ideja da politička većina zastupnika može poništiti većinsku volju naroda, pa oni koji žive u staklenim zgradama ne trebaju bacati kamenje po kućama onih koji su ponegdje i u ponečemu ostali okamenjeni na početku puta. U najnovijim reportažama i zapadni novinari sada priznaju da su čak i pripadnici seksualnih manjina u onim rijetkim ruskim sastajalištima LGBT zajednica vrlo ponosni na to što su dobili Olimpijadu, bez obzira što ne vole Putina, a tek sanjaju o vlastitoj ravnopravnosti. Ovog trenutka bojkot Putina prerasta u bojkot Rusije, a od toga samo Putin može imati najviše koristi.

Nema dvojbe da 'otvoreni zahodi' u Sočiju čine neoprostivo civilizacijsko ruglo, ali se onda treba boriti i protiv čučavaca koji još krase najveće hrvatske sportske dvorane. U Seulu i Pekingu su srušili cijela naselja siromašnih kako bi mogli proširiti Olimpijsko selo, u Londonu su promijenili karakter cijelog gradskog područja kako bi nakon Olimpijade ustrojili novo shopping središte, ali to nasilje nad siromaštvom, pravom na dom i njegovanjem tradicionalnih vrijednosti nije izazvalo toliko ogorčene pažnje kao činjenica da su u nekim sobama u Sočiju priključci za internet bili postavljeni na nedostižne visine.

Putin je postao prejak, Rusija još uvijek većinski obožava Putina, a niti Washington bez Rusije više ne može riješiti sirijsku ni iransku krizu dok je EU zakazao i u Gruziji, i u Ukrajini, bez obzira što su se te dvije jadne zemlje našle na vrhu liste euroatlantskih geostrateških prioriteta. I zbog toga je – a ne samo zbog sramnog LGBT zakona – trebalo dokazati da na rusko otvorenje Igara neće doći nitko od imena i prezimena, pa je u općim političkim okvirima bilo dobro to što je Josipović ipak otišao u Soči, bez obzira na Obamu ili Angelu Merkel, jer je Rusija već stigla na hrvatske granice (Republika Srpska), a dosadašnja hrvatska politika zanemarivala sve ruske gospodarske prijedloge dok je Njemačka u bilateralnom poslu s Rusijom između tih dviju zemalja već davno sagradila ekskluzivan plinovod u sjevernomorskom podmorju.

O svemu se tome moralo voditi računa u odlučivanju o Josipovićevom putu u Soči, ne samo zbog toga da bi se otoplili odnosi s Rusijom, već i zbog toga da bi onaj dio Zapada, koji Hrvatsku uzima zdravo za gotovo, ipak shvatio da se radi o zemlji koja neće skakati u panici čim neka od velesila proglasi neku novu dnevnu zapovijed. Uvijek u znaku plemenitih ideala, ali ne podjednako odlučno i pravedno, u svim slučajevima svih zemalja, pa će neka rezolucija protiv užasnih uvjeta u ruskim zatvorima u pravilu zaraditi mnogo više potpisa negoli prosvjedna pisma protiv američkog terora bespilotnim letjelicama ili bezdušnog iskorištavanja nemoćnih Azijata u izvoznim pogonima zapadnih modnih brendova.

Bosanski grb u bosanskom loncu

U vanjskoj politici država i Vlada već su davno izgubile monopol na neopozivo odlučivanje, pa u svom radu moraju tražiti sve veću potporu svih organizacija civilnog društva i udruga, bilo da se radi o pravima zatvorenika, uzgoju zdrave hrane, bilo međunarodnim crkvenim ili sindikalnim savezima. Sve više i više, ali ne uvijek i neopozivo, bar kada je riječ o amaterskim prigovorima prigodnih znalaca koji ne znaju da se u međunarodnom protokolu raspored sjedenja stranih gostiju određuje po abecedi, azbuci ili alfabetu zemlje domaćina, pa lupetaju o ovom ili onom dobrom ili lošem društvu ili kočijaškom i psovačkom rječniku političkog i diplomatskog jednoumlja, kao što je to u opisu Milanovićevog posjeta Mostaru obilno koristila velika redateljica, a vrlo uskogrudna političarka Jasmila Žbanić

Za nju, i njezine istomišljenike iz Sarajeva, kada se radi o BiH, Hrvatska mora zauvijek ostati u popravnom kutu, jer je zauvijek osuđena, obilježena i otpisana zbog nasilja iz Tuđmanovih vremena, bez obzira što s tom zemljom dijeli više od tisuće kilometara zajedničke granice, bez obzira što u njoj još uvijek žive stotine tisuća Hrvata, bez obzira što je i europska Unija, kada je odlučivala o pristupu Hrvatske, upravo Zagrebu namijenila ulogu posrednika i prijatelja koji bi u ovom okružju trebao stišavati strasti, a promicati europska mjerila. A Milanović je, bez obzira što se i u Mostaru dokazao kao vrlo loš i zbrkan govornik (za vrijeme sarajevske Olimpijade nitko nije šutirao BiH), vrlo mudro, pravovremeno i sabrano već u prvom trenutku otišao u Mostar kako bi smirio one nabrijane Hrvate koji su već bili spremni da s podjednakom mjerom mržnje i nasilja odgovore na 'invaziju s one druge strane mosta', a cijeloj BiH, pa i onima u Sarajevu, pokazao da nakon što su u Daytonu izgubili 'Republiku Srpsku', Hrvatsku ipak ne mogu uređivati kako im se svidi, od izgradnje džamija do Pelješkog mosta, od uporabe Luke Ploče do boračkih mirovina. To je sada shvatio i Lagumdžija, pohvalivši Milanovićev posjet kao potporu miru i europskoj budućnosti.

Nema dvojbe da se Hrvatska ne smije vraćati Tuđmanovim imperijalnim posrtanjima, ali više ne može pristati na to da se svaki njezin odlučniji potez odbacuje nabacivanjem Franje Tuđmana, pa tako i sada, kada je i poziv Hrvatske (ali i Slovenije) na primjereniju politiku u postepenom pristupu EU već iznjedrio prve plodove. Kako se sada čini, EU će pristati da BiH preskoči neke zahtjeve za koje se osobito zalažu Europa i SAD (predsjedništvo države treba otvoriti za sve etničke grupe, a ne samo Srbe, Hrvate i Bošnjake), kako bi se u svemu ostalom, a osobito gospodarstvu, ovoj napaćenoj zemlji osigurao brži napredak prema ravnopravnosti, demokraciji i blagostanju. Bosni treba pomoći i velikim europskim popustima kada već nije u stanju ispuniti ni neke osnovne demokratske i civilizacijske kriterije. Nitko ne zna što će se još zbivati u toj zemlji, ali nema nikakve dvojbe da je Milanović u Mostaru zaradio svoje prve europske poene, a Josipović u Sočiju dokazao da se olimpijski duh i dostojanstvo sportskog nadmetanja ponekad moraju podjednako odlučno braniti i od domaćina, ali i od njegovih inozemnih kritičara.