Zapis: 'Sedmi veljače 2014. Revolucija: SARAJEVO 19:33 - Zapaljena je i zgrada Arhiva BiH u kojoj je uništena građa neprocjenjive vrijednosti', kazao je direktor Arhiva... Mostar 18:55 'Gore prostori u kojima su smještene matične knjige građana Mostara...' Prvo ode pamćenje...

Iskreno sam zaprepašten brojem ljudi koji zazivaju bosanske događaje kod nas. Brojem ljudi koje inače smatram pametnima. Većina, kažem, čak i vrlo pametnih ljudi, zaziva 'bosanske događaje' kao sredstvo kojim će se nešto bitno riješiti: riješit ćemo se korumpiranih političara, kapitalista... Pritom će se malo uništiti, pokrasti, nekome će kvrcnuti toke na prsima, ali naposljetku... Nema kajgane ako ne slupaš jaja, to je otprilike ideja. Ali ono što ti moji dobronamjerni prijatelji u Hrvatskoj doista nikako ne mogu shvatiti, premda im bosanski primjer to nudi na tanjuru, jest to da ta vlast jesmo mi. Ako su političari glupi, korumpirani i sl., to je zato što smo mi glupi, korumpirani neznalice. Što ne znamo bolje. A paliti arhive, upravne zgrade, navaliti na jadnike policajce k'o na glinene golubove apsolutno je najbolji dokaz da je to tako, da ne znamo ništa bolje nego rušiti.

Pisao sam tako na društvenim mrežama prošli tjedan. Promatrao sam scene nasilja u susjednoj Bosni, pratio revolucionarne mreže UDAR, UDAR Hrvatska... i nastavio:

Mogu li i od ikoga, BILO KOGA, saznati kako se misli nastaviti s politikom jednom kad se sve skrši, kada se 'ovi' ili 'oni' na ovaj ili onaj način maknu? Pokušajte to riješiti za Bosnu (u teoriji), prije negoli krenete sljedeće nedjelje na Jelačićev trg... Koga biste vi to - u najmudrijoj varijanti, stavili umjesto 'ovih' ili 'onih'? A možda se revolucija doista svodi isključivo na 'sjaši Kurta uzjaši Murta', pa je cijela ta priča s 'revolucijom' samo paravan da uzjaše neki drugi kao 'Kurte'. Taj revolucionarni cinizam najvidljiviji je u argumentu tog omleta. Ideološki, revolucionari nikada neće priznali nekog Malthusa. Ili socijaldarvinizam. Ali stvarni postupci revolucionara pri micanju korumpiranih ne razlikuju se bitno od najodvratnijeg i najvulgarnijeg socijaldarvinizma. I sve bi se to još moglo 'razumjeti' da se ima što za dijeliti. U bosanskome slučaju to ne može biti apsolutno ništa drugo doli preludij za 'puštanje krvce'.

Otkuda uopće ideja da bi političari trebali davati nekome posao? Otkud političarima uopće na raspolaganju ti 'poslovi' koje mogu dijeliti u ime naroda? Nije li to izvor svake korupcije? Pa ako ste vi revolucionari tako pametni da znate gdje ima tog omleta kada kvrcnete čelo ili dva, zašto ga ne smislite bez političara? Ili je taj omlet za redistribuciju moguć samo jajima političara?

Nastavio sam oštrim napadom na sve one koji se vesele nekom sličnom scenariju kod nas, na sve svoje kolege koji podržavaju nasilje kojem smo upravo svjedočili, a posebno na jedan portal koji je poziv na nasilje upućenom Hrvatima oblikovao pitanjem 'jesu li spremni'. No najgore je, nastavljam ja, da sve to podupiru 'intelektualci'. U ime onih koji nemaju što jesti. Kad oni zauzmu kantonalne zgrade, nakon pljačke i paleža, odjednom će iz ruševina i pokradenih kompjutora poteći med i mlijeko.

Čitateljima i prijateljima s društvenih mreža svidio se taj napis. Ali, istini za volju, indignacija nije najprimjereniji način komunikacije. A najbolji primjer za to, ubrzo po objavljivanju mojeg napisa, dala je režiserka Jasmila Žbanić svojim neodmjerenim izjavama. Prvo, (lažnom) tvrdnjom da bosanski mediji lažu kako je Arhiv u Sarajevu uništen, kako bi uništili demonstracije, a potom, još mnogo izraženije, svojom sramotnom izjavom upućenom predsjedniku Hrvatske vlade Zoranu Milanoviću 'Marš kući'.

***

Indignadosi. Indignacija je izraz nemoći. Dobro je komentirao jedan moj prijatelj: 'U neciviliziranim krajevima prostački jezik koristi se kao znak iskrenosti.' I zato je ultima ratio takve komunikacije – bosanski grb. Ali takvi znakovi iskrenosti polučuju upravo suprotne efekte. Riječ je o znakovima nesposobnosti da svoje misli, namjere, svoje ideje pravednosti uobličimo u smislene prijedloge koji će, umjesto zazivanja nasilja, privući ljude svojim razumom i realizmom. Kako kaže grčki povjesničar Tukidid: 'Što god mislili i javno priznavali, ljudsko je ponašanje vođeno strahom, vlastitim interesima i čašću. Upravo ti aspekti ponašanja uzrokuju ratove i nestabilnost, i oni su odgovorni za 'stanja ljudi'. Ta stanja zauzvrat vode u političke krize: kada instinkt odnese pobjedu nad zakonima, politika doživljava poraz i zamjenjuje je anarhija. Izlaz iz anarhije nije zanijekati strah, interes i čast, već ih kontrolirati u korist moralnog ishoda.'

***

'Sit gladnu ne vjeruje', prigovorio mi je poznanik. Argument gladi često se spominje kao krajnje objašnjenje destruktivne moći masa, kao adut, kao opravdanje svega što 'gladan' može napraviti. Nije pretjerano pametno reći da ljudi protestiraju kada se nalaze na rubu egzistencije. Ali upravo je zbog toga zadaća onih najpametnijih među 'gladnima' (kada smo se već odrekli sitih koji glad po definiciji ne razumiju), da oblikuju zahtjeve, metode, taktike, ideje, što bolje mogu. Da budu sposobni uvjeriti što veći broj 'sitih' da znaju ostvariti ono što hoće, kako bi i njih dobili na svoju stranu. U suprotnome će patnje gladnih biti još veće. A 'pravednička' će se borba ubrzo svesti na načelo 'sjaši Kurta - uzjaši Murta'. Nasilje stoga gotovo nikada, nikada, nije dobar početak. Ako je u Bosni to jasno na primjeru prethodnoga rata, zašto im nije jasno da se to isto tako odnosi i na 'revolucionarno' nasilje?

***

Ali čak i kada se zahtjevi demonstranata formuliraju, kao što su to Tuzlaci učinili objavom svog Manifesta (od kojih se jedan od čelnika prosvjeda, Aldin Širanović, naknadno ogradio), to još uvijek ne znači da je realizacija traženih ciljeva poželjna, ili poželjnija od stanja protiv kojeg se bore, od tzv. 'mirne Bosne'. Jedan od zahtjeva 'Tuzlanskog manifesta' primjerice glasi: 'Izglasavanje obaveznog izlaska na izbore, uz nemogućnost ostvarivanja osnovnih prava na umirovljenje u slučaju oglušivanja na izbore.' Kreatori zahtjeva očito nisu posve shvatili neke pojmove ljudskih prava. Ili, kaže se u Manifestu: 'Povrat poreza u gradove u kojima je naplaćen.' Zašto gradovima, zašto ne odmah obiteljima? (Nešto detaljniju kritiku 'Tuzlanskog manifesta' iz pera Predraga Rajšića vidi ovdje).

***

Premda postoje brojni razlozi domaćeg nezadovoljstva, ne vidim zašto bi se Hrvati 'pridruživali' tuđim protestima. Imamo li kantone? Imamo li tri konstitutivna naroda koji ne mogu (i ne žele) naći zajednički jezik? Imamo li diktatora koji se želi priključiti Rusiji, ili koji koristi bojne otrove i avijaciju kako bi spriječio opoziciju? Imamo li toliko rudimentarnu demokraciju da vojska može svrgnuti izabranog predsjednika ako joj se prohtije? Umjesto da nas spoznaja kako je brojnim drugim narodima nesumjerljivo lošije motivira da postupno počnemo graditi nešto mnogo bolje, revolucionari misle da će se to pametno stvoriti spontano, ako izađemo na ulice, spalimo neku zgradu, ili razbijemo policajcima glave: onda će sve čarobnim štapićem odjednom postati – 'dobro'.

***

Glavni problem opravdanja nasilja kojem smo svjedoci, i njihove legitimacije, jest pogrešna ideologija 'Jedan svijet = jedna borba': to je prokrustova postelja prema kojoj je svaka nasilna akcija 'izraz' borbe protiv neoliberalizma. Ljudi se bune iz posve različitih, a katkada i posve oprečnih razloga. U Italiji i Španjolskoj bune se protiv banaka, u Ukrajini žele upravo 'neoliberalnu' Europu. Dok su u arapskome svijetu zbacivali svoje diktatore, u Bosni se – upravo suprotno – bune zbog pomanjkanja centralne vlasti. Protesti i pljačke u Britaniji pravdali su se 'kritikom konzuma' dok borci protiv Asada u Siriji o konzumu mogu samo sanjati. Tvrditi da su svi spomenuti protesti isti, znači 'živjeti u noći u kojoj su sve krave crne'. Čak i da je situacija u Bosni identična hrvatskoj (a nije), to još ne bi bilo opravdanje za 'kopiranje' bosanskih demonstracija.

***

Revolucionarne metode ne treba kopirati ni zbog 'oportunitetnog troška', ili 'greške slomljenog prozora', o kojoj su već pisali komentatori na ovim stranicama. Opljačkano, spaljeno, srušeno, odnekuda će, po svojoj prilici, morati nadoknaditi upravo sirotinja. Upravo Bosna u tome ima brojna iskustva. (A slomljene glave i prirodnu retribuciju ne trebamo ni spominjati). Nasilni start pri pokušajima promjene uvijek je stoga lošiji od 'nulte' pozicije: nakon nasilja bit će mnogo teže sklopiti bilo kakav demokratski temelj daljnjeg djelovanja.

***

Bosna je u izvjesnom smislu najtragičnija sredina, najzapleteniji politički gordijski čvor. Ona boluje od dejtonitisa. 'Bosanski političari', piše jedan naš ugledni komentator, 'nisu najgori i najkorumpiraniji zato što ih je viša sila takvim stvorila, nego zato što daytonski Ustav omogućuje da se političke i ekonomske odluke donose i provode mimo bilo kakvih mjerila političke i pravne odgovornosti'. S druge strane, upravo je takav ustav bio garancija ravnopravnosti triju naroda, i svojevrsna bošnjačka 'pobjeda u miru'. I budući da nitko, doslovno nitko, ne vidi rješenje ovih rogova dileme, koje bi pomirilo zamke hegemonizacije i garancije ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda (a da se pri tome ponovno ne zaplete u već vidljivi čvor međunacionalnog nasilja), spirali nizbrdo čini se kao da nema kraja.