PIŠE: MARKO SANČANIN

Vučkovim tragom: Soči kao olimpijska Hirošima

29.12.2013 u 09:00

Bionic
Reading

Teško je oteti se dojmu da se moderne sportske manifestacije zapravo svode na građevinsko mešetarenje prekriveno medijskom dimnom zavjesom i navijačkim ludilom. Tim više što za sobom u pravilu ostavljaju više novčanih i ekoloških problema katastrofalnih razmjera, negoli uspjeha i lijepih uspomena. Najnoviji primjer u nizu je Soči, grad-domaćin ZOI 2014.

Teško je zamisliti razmjere ekološkog nasilja koje se ovih mjeseci događa u ruskom Sočiju. Zvukovi i slike stotine buldožera i kranova koji užurbano glođu morsku obalu i obronke sjevernog Kavkaza, ne dolaze do nas. Uostalom, mnogi bi od nas odmahnuli glavom i vjerojatno pomislili: koga briga za rusku rivijeru i tamo neki Soči! Ali što ako je ono što se događa u Sočiju djeluje kao da netko u našoj Opatiji, uz morsku šetnicu i stoljetne vile, krene zidati stadione i sportske hale? Upravo to mi je ispričao Krešo Ivaniš, stručnjak za sportsku arhitekturu i dugogodišnji član Komisije za sportsko graditeljstvo i okoliš Međunarodnog olimpijskog odbora, vrativši se nedavno iz Sočija.

Nije samo arhitekt Ivaniš skeptičan prema onome što je vidio. Nitko više nema slijepe vjere u sportska događanja. Mogli bismo reći da smo se, nakon brojnih financijskih promašaja koje su za sobom ostavile Igre od Atlante do Atene i nogometna prvenstva od Južne Afrike do ovogodišnjeg Brazila, koji također smrdi na građevinsko mešetarenje prikriveno navijačkim ludilom, zapravo svi pomalo navikli da sportske manifestacije za sobom češće ostavljaju probleme nego uspjehe i lijepe uspomene.

Ipak je teško shvatiti da su sve nedovršene rukometne arene, napola izgrađeni megalomanski snovi nogometnih firera, neprodana olimpijska sela, protraćena javna sredstva i zakukuljeni ugovori o koncesiji tako uspješno strpani pod tepih. Zašto smo tako brzo navukli cinični osmjeh i postali neosjetljivi na svu tu željeznariju, beton i bezobzirnu krađu zajedničkih resursa, koja se događa pod plaštom sporta i fair-playa?

Olimpijska arena u Sočiju


Ruski Miami ili Kavkasko Sarajevo?

Soči je otišao korak dalje. U Sočiju, legendarnom crnomorskom ljetovalištu s mediteranskom klimom, u obalnom pejzažu koji po mnogo čemu podsjeća na hrvatski ili crnogorski, gradi se sportska infrastruktura koja je u potpunosti promašila svrhu. Točnije, njezina upotreba nije održiva nakon Zimskih olimpijskih igara. Teško je, naime, vjerovati da će usred ljetovališta svoj razlog pronaći četiri sportske dvorane (8 - 12.000 gledatelja svaka – za usporedbu, Dom sportova prima manje od 7.000), i jedan veliki dvoranski stadion za 40.000 gledatelja. Još je teže vjerovati da će zimsko olimpijsko selo koje se gradi na Kavkazu, kapaciteta 3000 ležajeva, ali u potpunoj izolaciji i bez ijednog naselja u blizini, svoje financijsko opravdanje pronaći i nakon igara. Naprotiv, sva će golema infrastruktura za alpske discipline tražiti suludo velike troškove održavanja. Da ne spominjemo problem relativno visokih temperatura, jer onaj isti Soči i toplo crnomorsko primorje vrlo su blizu.

Možda bi graditelje ruskog olimpijskog projekta trebali odvesti na foto safari po napuštenoj sportskoj infrastrukturi oko Sarajeva. Jedna od ikona zimskih olimpijskih igara, bob staza na Trebeviću, danas zaboravljena i napuštena (tko ima novca hladiti frižider od kilometar i pol dužine kad nema zainteresiranih sanjkaša?), nedavno je proglašena jednim od najljepših napuštenih mjesta na svijetu. Vladimira Putina i njegovu kamarilu sve to očito ne smeta. Olimpijada je njegov veliki promotivni projekt i on će za njega učiniti sve: vratiti putovnicu Hodorkovskom, pomilovati punkerice i greenpeaceovce. Zaledio bi taj i Crno more, ako treba!

Arena 'Ledeni brijeg'


Financijski promašaji i ekološko nasilje

Ali nešto drugo je znatno interesantnije. U Sočiju, naime, ponovo postaje jasno da se sportske manifestacije, baš kao i svjetska ekonomija, dijele na one u razvijenim ekonomijama i demokracijama i one u takozvanim zemljama u razvoju, vrlo često s rastućim ekonomijama, ali zaostalim demokracijama. Upravo primjeri uspješnih manifestacija, poput olimpijskih igara u Barceloni ili nogometnog prvenstva u Njemačkoj, dokazuju i pokazuju što znači održivo planiranje sportske infrastrukture. S druge strane, iza nogometnih prvenstava i Igara poput onih u Južnoafričkoj Republici, Ateni, Pekingu (a očito će se slični scenariji ponoviti u Brazilu i Sočiju) kriju se financijski promašaji i ekološko nasilje koje je omogućeno upravo nedostatkom lokalne političke kulture. Također je zanimljivo da Međunarodni olimpijski odbor i druge krovne sportske organizacije, unatoč jasnim kriterijima za dodjelu kandidatura, i dalje zatvaraju oči pred očitom ekonomskom i ekološkom pustoši koju ostavljaju sportski događaji. Čak se odnedavno radi i o otvorenom kršenju ljudskih prava jer su, zbog tijesnih rokova, građevinski radnici često izloženi neljudskim uvjetima rada bez ikakve zaštite. Posljednji takav slučaj izašao je na vidjelo u Kataru.

U tom bućkurišu sporta, novca i politike, ironija sudbine nije zaobišla ni arhitekturu. Hramovi sporta i sportske ljepotice kao da su, podbuhle od novca i moći, prešle preko svih proporcija i pretvorile se u neprobojne oplate koje skrivaju gangrenu institucije suvremenog sporta. U arhitekturi postoji nešto što se zove dostatnost i osjećaj za mjeru. Kad govorimo o sportskoj arhitekturi, taj se kriterij najbolje može provjeriti u odnosu arhitekture i prirode. Baš kao što je i sport, na dugom putu od Antike do danas, polako gubio svoj pravi smisao, tako je i arhitektura sve više okretala leđa prirodi.

Arhitekt Ivaniš mi je rekao da se već neko vrijeme u našim i svjetskim sportskim krugovima zalaže za pristup koji bi nas oslobodio od čvrstih sportskih građevina. Sustav koji je poznat, ali se premalo koristi – montažna gradnja. On zapravo sanja o Igrama i prvenstvima koje se sele poput putujućeg cirkusa i minimalno opterećuju lokalne budžete i prirodu. Posljednji put to je predložio kao alternativu izgradnji rukometne arene na Laništu - struka i političari su ga ismijali.