Zapravo je prava sreća što su 'proslavu' polovice mandata vlade Zorana Milanovića blagdan Božića i novogodišnji praznici relativno brzo potisnuli u drugi plan. Jer, da nije tako, tko zna koliko bismo dugo morali trpjeti nabrajanje silnih 'uspjeha', koje su za potrebe Vlade poprilično vješto i vizualno efektno složili odabrani marketinški stručnjaci. Te uveden red ovdje i ondje, te obznanjeni i smanjeni popisi ovoga i onoga, te uspostavljena disciplina tamo i ovamo, te napravljeni civilizacijski iskoraci u ovome i onome... Sve pršti od silnoga rada, reda, discipline i napretka!

Razgrne li se, međutim, fasada te marketinške kampanje, a možda i stvarnog uvjerenja onih koji Vladu vode, i svrne li se pogled s tih šarenih popisa, grafova i prezentacija na stvarnost koja nas okružuje, svaki će iole objektivniji promatrač primjetiti kako ona ni u ovo blagdanski opušteno vrijeme ne izgleda nimalo vedro ni pozitivno!

Stvarnost, zapravo, izgleda puno sumornije negoli u vrijeme kad je Kukuriku koalicija prije dvije godine preuzimala kormilo ove države i društva. Zaposlenih je manje, a nezaposlenih više, i BDP i životni standard su niži a strah pred budućnošću veći. Čak su i državni rashodi rasli brže od proračunskih prihoda pa je i manjak u državnoj kasi - unatoč svih reformi, uvođenja reda, fiskalizacija i nebrojenih rebalansa – veći od nasljeđenog iz vremena prijelazne Vlade Jadranke Kosor.

Zbog svega toga, a i puno toga drugoga, ponosno držanje koje u svojim nedavnim medijskim istupima iskazuje premijer Zoran Milanović - koji je i u posljednjem televizijskom gostovanju na HTV-u svom domaćinu-voditelju, ni krivom ni dužnom, postavio više nadmenih pitanja, negoli što mu je dao zadovoljavajućih odgovora – prosječnog promatrača naprosto tjera da se ljutito zapita: No, dobro, tko je tu lud?! S kojim to pravom premijer može biti zadovoljan učinjenim, a nezadovoljan jedino brzinom, kad većina osjeća upravo suprotno? Jer, ako je suditi po raspoloženju birača, onda je mala brzina zapravo jedini pravi uspjeh! U situaciji u kojoj čak tri četvrtine ispitanika smatra da nas vozaju u krivome smjeru, smanjenje brzine jedina je dobra vijest! Stoga bi pametna Vlada, koja iskreno vjeruje u ono što radi, pred javnost – umjesto neumjesne samohvale - izašla s jasnom, poniznom i jednostavnom porukom: nismo čudotvorci, u prvoj polovici mandata usporili smo propadanje, no do pravog preokreta sve nas skupa očekuje još to i to u tome i tome roku! Ovako, ukupni dojam ove na-pola-mandatne 'proslave' može biti jedino to da ovi u Vladi:
a)ili žive u nekom svom svijetu pa nisu ni svjesni pravoga stanja u kojem se građani nalaze - što bi bilo jako loše;
b)ili su pak svega svjesni, ali nas namjerno obmanjuju - što bi bilo još i gore.

No, dok se slab uspjeh u izvlačenju zemlje iz krize možda još i dade razumjeti, pa čak i opravdati, jer problema u izvlačenju iz ove stoljetne gospodarsko-financijske oluje imaju i poslovično puno uspješnije, uređenije i bogatije zemlje od Hrvatske, Milanovićeva samohvala prema kojoj je ovu zemlju barem u tzv. svjetonazorskim pitanjima uspio odvući od Istoka i približiti Zapadu – zagledamo li se pažljivije u stvarno stanje stvari – zapravo je vrlo proziran i jeftin trik.

Istina, izmjene Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, uvođenje zdravstvenoga odgoja u škole, svrstavanje na stranu protivnika referenduma o braku i postavljanje ćiriličnih ploča po Vukovaru nekome će se možda i učiniti kao 'ozbiljan udarac' Milanovićevim svjetonazorskim protivnicima i 'vjetar u leđa' naprednjačkom duhu i pravima svakovrsnim manjina. No, uspjesi se u politici ne bi smjeli mjeriti kroz wishful thinking – iliti po naški: što se babi htilo, to se babi snilo! – nego po realnim učincima pojedinih poteza, zakona i postupaka. A oni su, razgrne li se silna prašina koja je u tzv. 'kulturalnom ratu' oko tih Vladinih postupaka stvorena, najlošiji upravo za one koje su Milanović, Jovanović, Ostojići i drugi navodno žestoko štitili.

Gleda žaba rodu...

Primjerice, godinu dana nakon radikalnih izmjena navodno užasno zaostalog i neučinkovitog Milinovićevog Zakona o MPO-u, i sama je udruga Roda još ljetos morala rezignirano priznati da samim neplodnim parovima provedba novog zakona jedva da je išta pozitivno donijela. Jer, premda su im 'na papiru' omogućena sva moguća prava i postupci, u praksi su im uskraćena potrebna financijska sredstva da bi ta 'prava' dovela do onoga do čega je njima jedino stalo: većeg broja sretnih poroda. Pa ispada da je ovoj Vladi važnije da je neki zakon 'svjetonazorski ispravan', negoli da od njega stvarni ljudi sa svojim stvarnim potrebama imaju neke konkretne koristi.

Slično je, začudo, i s famoznim zdravstvenim odgojem. Premda su zbog njega, slikovito rečeno, 'zaratili' s pola zemlje, pravo je pitanje hoće li zbog njega konkretna djeca u konkretnim školama o svome svekolikom zdravlju, pa i onom spolnom, znati i primjenjivati išta više, negoli po onom ranijem, neformalnom i nespornom zdravstvenom odgoju, kojega su učitelji i nastavnici provodili i prije negoli je 'sam Bog' školskome sustavu poslao svoga proroka Jovanovića. Jer, zbog općeg se stanja u školstvu i sve drugo što dolazi 'iz Ministarstva u Zagrebu' ionako sve češće doživljava kao nalog kojega se može i treba 'eskivirati', a i samo je Ministarstvo, kako se čini, u međuvremenu odustalo od obećanja da će provedbu tog novog kurikuluma objektivno vrednovati.

Treba li ovdje uopće dokazivati kako je upravo taj zdravstveni odgoj, s pripadajućom 'preporučenom literaturom', isprovocirao i prvi 'narodni referendum' koji je tzv. LGBT zajednicu i nevladine udruge uvukao u bitku za koju nisu bili spremni i koju su, pokazali su to i referendumski rezultati, naprosto morali izgubiti. Kao što su i ćirilični vukovarski natpisi i cjelokupno držanje Vlade po tom pitanju doveli do još jedne referendumske inicijative koja će, kolikogod ju Milanović gurao pod tepih, još neko vrijeme visiti nad glavom i hrvatskome društvu i njegovome ustavnom poretku. Pravo je stoga pitanje ne to koliko se Milanović nakon svih tih 'svjetonazorskih ratova' osjeća dijelom 'naprednoga zapadnoga društva', nego nešto sasvim drugo: osjećaju li se neplodni parovi, homoseksualci, Srbi u Vukovaru i drugdje imalo ravnopravniji, sigurniji i zaštićeniji u usporedbi s vremenom dok ih Milanović nije uzimao u zaštitu? Ne bih se, stoga, čudio da mu pripadnici svih tih manjina, barem neformalnim kanalima, uskoro poruče: 'Zoki, života ti, nemoj nas više braniti!'