Hrvatska – pasta za zube koju je nemoguće vratiti u tubu

Hrvatska – pasta za zube koju je nemoguće vratiti u tubu

16.12.2013 u 12:46

Bionic
Reading

Problem je u tome što se hrvatska pasta za zube i ispražnjena tuba doživljavaju kao dostignuće, kao vrednota i kao svetinja, u tome što znatan dio društva bulji u tu praznu tubu i mrlju kalodonta i ne vidi tragediju nego se pretvara kako je sve u najboljem redu, osim što, evo, samo još treba riješiti nekoliko sitnica, kao što su – ovisno o kutu gledanja – likvidnost proračuna ili utjerivanje referenduma u kosti

Hrvatska ulazi u novi ciklus odustajanja od budućnosti. S jedne strane stoji kleronacionalistička falanga koja društvo i državu doživljava kao jednonacionalnu ali raznospolnu zajednicu i svakome tko bilo kako narušava tu viziju prijeti izopćenjem ove ili one vrste. S druge strane je vladajuća koalicija nesposobnjakovića opsjednuta namicanjem proračunskog novca u čemu je, na nesreću, možda i uspješna: ostaje nam da pričekamo trenutak kada će proračun doista biti pun, ali novaca više neće imati nitko osim države.

Pojam utopije u Hrvatskoj tako dobiva sasvim novo značenje. Nekad, u doba Morea, Saint-Simona, Owena i Marxa, pod utopijom se podrazumijevalo društvo u kojem cvatu pravda, blagostanje, harmonija i sreća, u kojem nema konflikata, svatko radi prema sposobnostima a dobiva prema potrebama i, uopće, vlada blaženo, pomalo zastrašujuće, savršenstvo. Danas u Hrvatskoj, utopijom su postali minimalni rast BDP-a, proizvodnja nove vrijednosti, antifašizam, sekularizacija, ustavni mehanizmi koji će zaštititi demokraciju od nasrtaja većine i sve što je zapravo nepotrebno nabrajati a čini elementarnu pretpostavku za normalno – daleko od, ne daj Bože, savršenog – funkcioniranje jednog civiliziranog društva.

Niti na ekonomskom, niti na političkom planu ne postoji ni jedan jedini pokazatelj koji bi pružao razloga za optimizam. U posljednjih petnaestak godina potrošene su sve prilike za preokret: Tuđmanova smrt, HDZ-ov gubitak izbora početkom 2000., Sanaderov eksperiment s upristojenim nacionalizmom, ponovni silazak s vlasti HDZ-a u prosincu 2011... Istini za volju, ti događaji sami po sebi nisu sadržavali nekakav osobit potencijal, ali u pomanjkanju boljih barem su pružali priliku za neku očajničku, naivnu nadu.


Razdoblje nacionalističkog autoritarizma od 1990. do 1999. nanijelo je tako duboku i sveobuhvatnu štetu ovoj nekada ugodnoj i perspektivnoj zemlji da je do daljnjega onemogućilo suštinsku demokratizaciju, racionalnu ekonomsku politiku i – što je najvažnije – afirmaciju pravnih i političkih vrijednosti moderne civilizacije. Ta šteta, ta materijalna i moralna opustošenost, taj slom koji je kapilarno prožeo svaki segment društva i, vjerojatno, u manjoj ili većoj mjeri, svakog pojedinca, toliki su da mi, kao suvremenici te katastrofe, ne možemo u potpunosti ni pojmiti njene tragične razmjere. Naša perspektiva je perspektiva nesretnika koji je pao u bunar i zaboravio je kako tamo na površini, u utopiji, izgleda širina obzorja.

Moguće je uništiti predmet, pokvariti stroj, proliti mlijeko, ali takve situacije sastavni su dio života i nekako se s njima može izići na kraj. Što kada se uništi i pokvari čitavo jedno društvo? Povijest poznaje i takve primjere. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća fašizam i nacizam u potpunosti su unakazili Italiju i Njemačku, ali kada su stekle priliku te zemlje su pokazale začudnu sposobnost oporavka i doživjele spektakularni demokratski i privredni iskorak. Je li Hrvatska pasta za zube koju je nemoguće vratiti u tubu? Sve da je na djelu i ta strašna mogućnost ona ipak ne bi bila najgora. Naime, tada bismo se suočili sa stvarnošću i naučili živjeti s tragedijom, s novom snagom i novim optimizmom kojima se invalid prilagođava teškoćama i u životu pronalazi novi smisao.

Problem je u tome što se hrvatska pasta za zube i ispražnjena tuba doživljavaju kao dostignuće, kao vrednota i kao svetinja, u tome što znatan dio društva bulji u tu praznu tubu i mrlju kalodonta i ne vidi tragediju nego se pretvara kako je sve u najboljem redu, osim što, evo, samo još treba riješiti nekoliko sitnica, kao što su – ovisno o kutu gledanja – likvidnost proračuna ili utjerivanje referenduma u kosti.

To je samo licemjerje kojim Hrvatska sebi pokušava dokazati da ne treba krenuti u potragu za izgubljenim vremenom. Ova zemlja je uništena. Kosti su joj popucale još 1990. od zagrljaja slijepe, nekritičke ljubavi. Pa čak ni to ne bi bilo ono najgore kada se mnogi ne bi zapanjeno osvrtali oko sebe i čudili se zašto taj našminkani leš tako oporo zaudara.