Hrvatska KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Bez panike, zapravo nam je procvala demokracija

Zavladala je zabuna. Neki mediji i analitičari stvaraju dojam katastrofe, a demokracija u Hrvatskoj nikada u čitavoj povijesti ove zemlje nije bolje stajala. Hrvatska polaže ispit demokratske zrelosti i čini se da bi ga mogla položiti, tješi nas komentator tportala

Nema nikakve potrebe dramatizirati pojave koje su savršeno uobičajene u demokratskom, uopće ljudskom društvu, a u demokratskom društvu uobičajeno je da političari lažu, ali i da budu uhvaćeni u laži i da se o tim lažima javno govori. Isto tako, u pravnoj državi savršeno je prirodno da netko tko je počinio kazneno djelo nakon poštenog suđenja bude osuđen. To nije vijest ili je tek vijest za crnu kroniku. U parlamentarnom višestranačkom sustavu uobičajeno je da vladajuća stranka zapada u nevolje. Zato i postoji višestranački sustav, da bi se pojedine stranke u njemu ogoljele u svojoj gluposti i nesposobnosti.

Ipak, u javnost prodire nešto nalik atmosferi linča. Čemu? Ako je netko kazneno odgovoran, za to postoji pravosuđe. Ako je netko politički odgovoran, za to postoje parlament i izbori.

Ono najopasnije jest raširena potreba za moraliziranjem i zapomaganje nad nepoštenjem političara. Prije svega, političari su ljudi. Ljudi su nesavršena bića. Vlast kvari. Vlast je moć odlučivanja o sudbinama i novcu. Vlast je kriminogena situacija. Vlast je prilika koja stvara lopova. Vlast je i afrodizijak, a afrodizijaci potiču skup način života. Zato se dobra vlast i ne temelji na poštenju političara. Bio bi to prevelik rizik. Dobra vlast temelji se na smjenjivosti političara i na zakonom uređenim pravilima njihove odgovornosti. Već su antički Rim i Atena u pojedinim, kratkim, ali zlatnim periodima, uveli smjenjivost vladara. Zato što su poznavali ljudsku prirodu, a ona se do danas nije bitno promijenila. U nekim državama i policajci se premještaju nakon određenog razdoblja iz grada u grad da ne bi s lokalnim stanovništvom razvili korumpirane odnose.

Jednako tako se opći red i poštivanje zakona ne temelje na poštenju, inače bankama ne bi bili potrebni trezori i alarmni sustavi. Istina je, mnogi bi pošteni ljudi prošli pored otključane banke i ne bi posegnuli za tuđim novcem. Svejedno, bio bi to prevelik rizik za banke i dobro je da za svaki slučaj imaju alarmne sustave. Moraliziranje nad starom istinom da su političari skloni svakojakim vrstama korupcije besmisleno je koliko i zgražanje nad istinom da postoje kradljivci. To ne znači da treba moralno relativizirati odvratnost krađe i korupcije. Nipošto. Ali za funkcioniranje društva moral, koliko god da je potreban, jednostavno nije dovoljan, štoviše, da nije tako provjereno nepouzdan, ne bi bili potrebni ni Kazneni zakon ni Ustav, čija su temeljna načela vladavina prava i demokratski višestranački parlamentarizam.

Banka u spomenutom primjeru je metafora za opće dobro, a alarmni sustavi i debeli zidovi su metafora za demokratske i zakonske mehanizme političke i kaznene odgovornosti, metafora za višestranačje općenito.

Da su svi ljudi pošteni, da vlast ne kvari i da vlast nije prilika koja stvara lopova, višestranačka demokracija ne bi bila ni potrebna. Postavili bismo na vlast neke poštene ljude (što god to značilo) i pustili ih da rade svoj posao. Takvih pokušaja je bilo. Posljedice su bile užasne.

Građani Hrvatske moraju se na navići na povremene, pa i skandalozne ispade u obnašanju vlasti i odustati od utopijske iluzije o vladajućoj grupi kao posvećenoj moralnoj eliti. Prije svega, politika je djelatnost kojoj se često posvećuju ljudi koji su nesposobni realizirati sebe u nekom pristojnijem poslu. To samo po sebi nije loše. Netko mora i to raditi. Opći društveni boljitak nastupit će kada vladajuća stranka strepi i strahuje od gubitka vlasti i zato tijekom svojeg mandata teži učiniti nešto u korist općeg dobra. Rijetki su državnici koji to čine u ime svoje savjesti, demokratskih vizija i općeg dobra. Ima ih, ali ne možemo riskirati da se oslonimo samo na njih, a to ne bi ni bilo dobro jer krije opasnost pojave Vođe. Bitan je mehanizam straha od gubitka vlasti. Zato nije dobro kada predstavnici vlasti kažu da se ne plaše skandala koji ovih dana zabavljaju javnost. Ili je dobro, ako time zapravo prikrivaju strah od sljedećih izbora i mogućeg nestanka s političke scene.

Vlade se ne ruše skandalima

Glupave su i prijetnje koje dolaze iz vladajućih krugova da se spomenutim skandalima želi srušiti Vlada. Vlade se ruše revolucijom, a nju nitko niti želi niti će je biti. Ako su vladajući mislili na rušenje Vlade postupkom kakav je predviđen u Ustavu, treba ih podsjetiti da vlade i postoje zato da bi strepile od svojeg rušenja po Ustavom predviđenom postupku. Tvrde u HDZ-u da bi pad Vlade izazvao kaos, iako bi to bio znak najvećeg mogućeg ustavnog i zakonskog reda i mira, kao što je to odlazak s vlasti bilo koje druge stranke. Suvišno je reći da za to postoji Ustavom predviđen postupak. Demokracija je procedura. Stroga forma procedure je čuvar slobode.

Bilo bi smiješno da ova Vlada padne povodom pitanja je li njen bivši predsjednik namigivao Kurti ili Murti, umjesto zbog loše ili nepostojeće ekonomske politike. Ako i postoji, ekonomska filozofija aktualne Vlade svodi se na čudnu mješavinu državne kontrole, pretjerane regulacije i tržišta koje je slobodno samo za stranačke pouzdanike. Jasno, i vlast i oporba opsjednute su proračunskim deficitom, jer upravo je novac iz proračuna ona situacija koja stvara lopova. Te proračunske opsesije podsjećaju na upravu vodovoda koja – dok vode nema! – jadikuje što nema novca za uredski materijal.

To ne znači da Hrvatska nema ekonomsku perspektivu. Ima je. I ekonomska i svaka druga perspektiva otvorit će se kada političke grupe (neovisno o tome jesu li na vlasti ili u oporbi) pojme da su potrošive i smjenjive i da će ih građani kažnjavati na izborima. Nije važno kradu li vlastodršci ili ne. Važno je samo da se javno ukazuje na one koji kradu i da se procesuira one koji kradu. S vremenom, krast će sve manje jer će znati da su pod prismotrom javnosti i neovisnog pravosuđa. U daljnjoj perspektivi kriminalu skloni mediokriteti odustat će od bavljenja politikom i posvetit će se sitnom švercu. To ide sporo. Ne može brzo, nažalost. (Čini se da bi tek moglo početi.) Demokracija je kao dugački most koji se uvijek iznova održava i boji: kada se stigne do kraja, odmah se počne iznova. Kao što čovjek nije savršen, nije savršeno ni društvo. Zasigurno je tako i bolje.

Netko će reći da je tragično ako građani nemaju povjerenja u vlast. Naprotiv. Nema ničeg boljeg nego kada građani na vlast gledaju sumnjičavo, s oprezom i sažaljivim prezirom, a ponajbolje je kada vlast zna da je građani upravo tako i promatraju. Upravo zato je demokracija i izmišljena. Njena ljepota i jest u tome što je stvorena po mjeri ljudskih slabosti. Samo totalitarizam se oslanja na 'novog' čovjeka, nadčovjeka, revolucionara, misionara...

Zato je pogrešno stvarati atmosferu izvanrednog stanja jer nema ničeg prirodnijeg i redovitijeg od izvanrednih izbora. To je situacija predviđena Ustavom, a Ustav srećom nitko ne dovodi u pitanje. I neka se niti ne usudi. Sve što se u Hrvatskoj zbiva savršeno je tipična, čak i dosadna rutina demokracije. Skandala će uvijek biti. Kada ih ne bi bilo, demokratska država ne bi bila ni potrebna, kao što ne bi bili potrebni ni spomenuti alarmni sustavi na bankama.

Ne postoji nerješivi problem. Nije ni bitan sâm problem. Bitno je samo kako se društvo i država nose s problemom, a jedini stvarni problem bila bi situacija u kojoj se društvo i država s (inače neizbježnim) anomalijama ne bi nosili na demokratski način. U ovoj gužvi nitko nije primijetio da je hrvatska demokracija počela funkcionirati. Mediji su slobodni, pravosuđe se stidljivo počelo oporavljati, a opozicija je sve bezobraznija. To je elementarni preduvjet blagostanja.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još