Hrvatska KOMENTAR DAMIRA GRUBIŠE

Hoće li Hrvatska postati 'dužna ko Grčka'?

U seriji grčkih prosvjeda protiv oštrih mjera štednje što ih je usvojila grčka vlada, okupacija Akropole samo je posljednji u nizu. Akropolu su, podsjetimo, zauzeli ugovorni zaposlenici Ministarstva kulture koji nemaju stalni posao, a ni obećani honorari nisu im isplaćeni na vrijeme

Riječ je o arheolozima, kustosima, radnicima na iskopinama i održavanju brojnih muzeja i spomenika kulture, mladim pripravnicima u restauratorskim službama i galerijama kojima je obećan posao, ali su trenutačno radili ili s ugovorom ili čak samo na riječ. Njima će se, ubrzo, kako je najavljeno, pridružiti i privremeni zaposlenici sveučilišta, privremeni učitelji, a zatim opet i umirovljenici, pa radnici zatvorenih i bankrotiranih poduzeća...

Sličnost s Hrvatskom? Ugovori s privremenim zaposlenicima u takozvanim 'elitnim službama' idu preko mitskog student-servisa, a kad će se doista ti mladi ljudi zaposliti, nema ni kod nas, kao ni u Grčkoj, nikakva odgovora.

No Grčka je u dubokoj krizi, jer mora u kratko vrijeme reformirati sustav socijalnog osiguranja građana. Mnoge su mirovine postale unosne sinekure – to su takozvane 'privilegirane mirovine', koje iznose i po 2.000 eura (kada je drahma, nacionalna valuta izašla iz uporabe, vlada desnog centra je brže-bolje povisila te privilegirane naknade pod izlikom 'zaokruživanja iznosa' – na gore).

Sličnost s Hrvatskom? I Hrvatska mora, prema procjenama MMF-a i EU, smanjiti svoje mirovine. Kao i u grčkom slučaju, nisu u pitanju mirovine nižih slojeva, nego mirovine privilegiranih kasti – političara, veterana, menadžera i svih onih koji su iskoristili, u Hrvatskoj kao i u Grčkoj, promjene raznih vlada da bi se 'maknuli s puta' i otišli u sigurniju mirovinu plašeći se lustracija i podjele plijena koje donosi svaka vlada koja se smjenjuje na kormilu vlasti.

Grčka je prezadužena: 300 milijarda eura ogroman je dug. Europska je unija na poticaj grčke krize osnovala i Europski fond za financijsku stabilnost i odobrila, zajedno s MMF-om, sredstva Grčkoj za otplatu duga 110 milijarda eura super-zajma, za koji europski bankari misle da će se pretvoriti u bespovratna sredstva, jer Grčka neće moći otplaćivati svoj dug.

Sličnost s Hrvatskom? Hrvatska je dužna 'samo' 45 milijarda eura, ali, za razliku od Grčke, nema još podršku EU, ma kakva ona bila. Grčko gospodarstvo može računati na turizam – tu je Grčka svjetska velesila, kao i na još uvijek jako brodarstvo, izvoz maslinovog ulja i vina, pa čak i znatan izvozu industrijskih, metaloprerađivačkih proizvoda. No Grčka mora ispaštati neslavnu povijest zaduživanja: u posljednjih pet godina grčka se vlada zaduživala ritmom od jednog novog zajma u osamnaest mjeseci. Hrvatska nema industrijskog izvoza, nema ni maslina ni vina koji bi mogli biti značajni izvozni artikl, a nema ni industrijskog izvoza, jer nema ni industrijske proizvodnje. Jedino bi turizam mogao, kao i u grčkom slučaju, ublažiti malo propadanje prema dnu. No zato postoji jedna frapantna sličnost: dok se Grčka zaduživala ritmom od jednog zajma svakih osamnaest mjeseci, Hrvatska se u posljednjih godina zaduživala ritmom od jednog novog zajma svakih – dvanaest mjeseci.

No sličnosti (i razlike) s Grčkom tu ne prestaju. Grčka i hrvatska povijest imaju još nekih sličnosti. Grčka zaduženost ima svoje korijene u ratu za neovisnost od Turske, od 1821. do 1827. Tada su zapadne, europske sile pomogle Grčkoj, ali u davanju kredita za naoružanje i vođenje rata. Pritom su te kredite, pored minimalne bespovratne pomoći, uvjetovali ogromnim kamatama. Strani krediti su korišteni, osim za vođenje rata, i za bogaćenje novih političkih i gospodarskih elita koje su proizašle iz rata. Zbog toga je grčka dijaspora, bogata i prosperitetna, odbila ispuniti obećanje da će uložiti svoj kapital u novooslobođenu Grčku, jer su bili revoltirani sudbinom njihova novca koji se slio u džepove novih političkih elita.

Sličnost s Hrvatskom? Zaduženost Hrvatske također seže u razdoblje rata za neovisnost. I u Hrvatskoj je došlo do slučajeva zloporabe sredstava pomoći iz inozemstva, pa je i hrvatska dijaspora koja se razmahivala obećanjima o ulaganju svojeg kapitala, na kraju odustala od svojih velikih planova, a oni investitori koji su i došli, suočili su se s već formiranim interesnim grupama nove elite koja im je prepriječila put kao mogućim konkurentima u podjeli plijena – imovine države koja je privatizirana na krajnje dvojben način.

Grčka je doživjela nekoliko bankrota, kada više nije mogla vraćati svoje dugove. Ovo je već šesti bankrot po redu. No najzanimljiviji je treći bankrot, onaj koji se dogodio 1893. Tada su troškovi izgradnje grčke infrastrukture – željeznica, cesta, mostova i kanala znatno premašili sposobnost države, pa su tako strani vjerovnici zasjeli na državnu blagajnu. Tako je, primjerice, izgradnja Korintskog kanala višestruko premašila planirane troškove, iako je, u usporedbi s eventualnom izgradnjom Pelješkog mosta, cijena bila znatno niža. Između ostaloga, jer u izgradnji Korintskog kanala nije korištena previše sofisticirana mehanizacija, radove su izvodili zatvorenici i vojska, a visokih troškova otkupa zemljišta nije bilo, jer je kralj jednostavno uredbom nacionalizirao zemlju.

Grgo Jelavić
Pelješki most
Sličnost s Hrvatskom? Bankrota još nema, ali Hrvatska još uvijek otplaćuje kamate na kredite za izgradnju svoje cestovne infrastrukture, a banke su prešle u ruke stranaca da se pokrije dug državne blagajne i sakrije od javnosti, dok je u pitanju i servisiranje inozemnog duga. No ako još krene izgradnja velikih objekata bez pokrića i s velikim troškovima kao što je to, primjerice, Pelješki most, zajedno s već poslovičnim odsustvom svake reforme državnih financija i reforme društva, tada će premijerka morati, poput Harlaosa Trikupisa 1893. izaći pred parlament – Sabor, raširiti ruke i reći zastupnicima: 'Dystyhos, eptohefsamen' – naravno, na hrvatskome, što znači: 'Nažalost, bankrotirali smo!'

No Grčka se pokušala izvući iz svog trećeg bankrota na ingeniozan način: zaratila je s Turskom i mobilizirala nacionalnu i domoljubnu svijest cijele nacije, ali je rat, započet 1897, pošao pod zlu i Grčka je, poražena od Turske, morala platiti ratnu odštetu Turskoj od 95 milijuna ratnih franaka, nešto kao gotovo tri milijarde eura u današnjoj vrijednosti. Tada je zapadnim silama prekipjelo, pa su osnovali 'Međunarodnu ekonomsku komisiju', koja je sve do 1978. ubirala prihode od soli, duhana, taksenih maraka i prihoda carine u Pireju da bi mogla naplatiti sve grčke dugove. Zbog toga je Grčka i tako brzo ušla u Europsku zajednicu, 1981. godine, da ne zapadne u nove, još gore dugove.

Sličnost s Hrvatskom? Možda bi i Hrvatska mogla zaratiti s nekim od susjeda i mobilizirati nacionalnu i domoljubnu svijest, no najvjerojatnije bi prošla kao Grčka u pravednom ratu protiv Turske, jer ne bi naišla na preveliko razumijevanje svojih aktualnih saveznika i kreditora. Srećom, tu prestaju sličnosti s Grčkom. Hrvatska ima, za razliku od Grčke, kraću povijest neovisnosti i uz to zaduživanja, što je argument u prilog Hrvatskoj. U Grčkoj promjene vlada nisu previše pridonijele smanjivanju duga. Svaka je vlada, bilo desna bilo lijeva, nastojala u prvom redu zadovoljiti svoje klijentelističke i nepotističke apetite i pozaposliti sve svoje pristaše, sljedbenike, rođake i zemljake. Tako je nastala i prejaka parazitska klasa koja izjeda grčki državni proračun. Pojam 'dužan k'o Grčka' nastao je još 1893. i rabio se sve do završetka vjerovničke okupacije Grčke, 1978, bez obzira na političku boju vlade, demokraciju ili diktaturu, monarhiju ili republiku. Hrvatska još ima šansu da se iz toga izvuče, pod pretpostavkom da dobije vladu koja će to shvatiti i nešto, ipak, poduzeti.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još