Hrvatska KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Znakovi panike kod vladajućih

Klinč pred parlamentarnim povjerenstvom, izjave poslije, suđenje Polančecu… sve se to našem komentatoru čini kao triler, pa nas podsjeća: ljubitelji trilera znaju da je bitan užitak u zapletu. Raskrinkavanje krivca dolazi na kraju. U međuvremenu, dok se ne zna tko je zapravo kriv, nastaje podsmijeh, što je ponajbolji odnos koji javnost može imati prema vladajućoj grupi

Ministri i prva ministrica često ponavljaju da je Vladin strateški cilj borba protiv korupcije. Čak i Vladini kritičari ističu značenje te povijesne odluke, iako ona ima jednako značenje kao i strateški cilj Vlade da učesnici u prometu počnu poštivati crveno svjetlo. Korupcija je kazneno djelo i njeni počinitelji imaju biti kazneno gonjeni, kao i počinitelji ostalih kaznenih djela. To je business as usual i ne može biti strateški cilj, već preduvjet funkcioniranja države i društva. Zato je skandalozno da Vlada ima takav strateški cilj, kao što su skandalozne povremene izjave visokih državnih dužnosnika da 'nitko nije nedodirljiv'. Iz toga slijedi da je prije te povijesne prekretnice bilo nedodirljivih ili da su članovi Vlade pohađali ubrzani tečaj teorije države i prava gdje su saznali za dvjestotinjak godina staro načelo da su svi pred zakonom jednaki, pa su to senzacionalno otkriće odlučili primijeniti i sada veselo i nestrpljivo promatraju 'efekt od tog', kako se kaže u onoj staroj i simpatičnoj pjesmi kvarteta 4M.

Javnosti se sugerira da je jedan od učinaka takve strategije podizanje optužnice protiv gospodina Dodirljivog, poznatog i kao Dečko-kojem-se-nešto-dogodilo, i njegov iskaz pred parlamentarnim povjerenstvom koje se bavi prodajom vlasničkih i upravljačkih prava nad vodećom naftnom tvrtkom. Usput rečeno, nesrazmjer između vlasničkih i upravljačkih prava u društvu kapitala je mogućnost koju Zakon o trgovačkim društvima ostavlja slobodnoj dispoziciji stranaka kao potpuno legalnu mogućnost koju stranke biraju na temelju svoje slobodne volje i bolje ili lošije pregovaračke pozicije.

Ipak, pred parlamentarnim povjerenstvom zbio se nastavak kriminalističke priče u kojoj se ne zna tko zapravo govori istinu, tko poluistinu, a tko neistinu, što je sastavni dio svakog dobrog trilera. Već sam zaplet – neovisno o raspletu – nanosi veliku štetu vladajućoj stranci koja pokazuje znakove panike.

No ništa posebno se zbog toga neće promijeniti na političkoj ili izbornoj sceni.

Vladajuća stranka temelji svoje političke uspjehe na iracionalizmu svoje političke filozofije i iracionalizmu dijela izbornog tijela koje je nekim čudom u tom iracionalizmu prepoznalo svoj interes. Pogriješit ćemo ako pođemo od pretpostavke da je apsolutna većina stanovništva zainteresirana za racionalne vrijednosti kao što su gospodarski rast, mir, red, sigurnost, zakonitost, ljudska prava i slobode. Ima ljudi kojima do toga nije stalo, već su im draži raznoliki oblici iracionalizma. Da nije tako, vladajuća stranka bi od samog svojeg početka bila marginalna skupina osobenjaka i ne bi došla u moralnu krizu samo zato što su neki njeni članovi postali dodirljivi.

Robert Anić
Hrabrenje mladeži
HDZ-ova snažna infrastruktura


Zato je položaj vladajuće stranke stabilan iako toga ni u samoj stranci možda nisu svjesni. Osim na iracionalizam svojih glasača, HDZ se oslanja i na snažnu političku, financijsku, medijsku i gospodarsku infrastrukturu koju je izgradio u zadnjih dvadesetak godina. Ako i izgubi sljedeće izbore, ostat će najjača oporbena stranka, što nije malo, a poznato je da na stranačkoj sceni i nema ozbiljnu alternativu, jer oporba postoji tek kao fantom koji glasačima služi da glasaju protiv HDZ-a. HSLS je u takvoj situaciji naslutio neku vrst svoje prilike, ali uzalud, jer niti ima državotvornu auru poput HDZ-a, niti uopće ima pojma što je zapravo liberalizam. SDP i njegovi sateliti nisu znali iskoristiti ni puno gore situacije i puno napetije kriminalne zaplete nego što je triler o Dečku-kojem-se-nešto-dogodilo i sva strategija SDP-a (sa satelitima) sastoji se u čekanju da građani dođu u tako visok stupanj poniženja da odustanu od rječite apstinencije i iz očaja glasaju za njih, odnosno protiv HDZ-a.

Sve da oporba i dođe na vlast, neće imati dovoljno snage i volje da smanji javne troškove, što je ključ razrješenja proračunske krize. HDZ je stvorio širok krug svojih klijenata koji žive od proračuna i koji čine znatan dio izbornog tijela, a kada dekorativno i u krajnjoj nuždi pokušava smanjiti javnu potrošnju suočava se s pokušajima pobune.

Ukidanje Agencije za promicanje izvoza i ulaganja značajan je primjer. Ravnatelj je povodom ukidanja sazvao konferenciju za tisak, užasnut zbog gubitka svoje sinekure. Vlada je reagirala učinkovito i telefonski ugušila pobunu. To je bila najbolja vijest u zadnjih pola godine, ali neizvjesno je hoće li Vlada (ova ili neka druga) imati tu snagu kada ili ako se doista posveti ukidanju babilonske kule proračunskih parazita? Bilo je nekih koji su zapanjeno povikali: zašto država koja vapi za izvozom i stranim ulaganjima ukida agenciju za izvoz i ulaganja? U tome i jest poanta: ako neka država doista želi poticati izvoz i ulaganja, onda je najbolje što može učiniti da ljude pusti na miru da izvoze i ulažu. Ulagaču ne treba državna 'pomoć'. Njemu su dovoljni zakonitost, mir i pravna sigurnost, dakle izvjesnost, pa će, ako izračuna da bi mu ulaganje moglo donijeti dobit, potražiti odvjetnika i poreznog savjetnika.

Potrebno mu je i ozračje demokracije i vladavine prava, a s time – vjerovali ili ne – stvari uopće ne stoje loše. Saslušanje bivših i aktualnih uglednika pred parlamentarnim povjerenstvom – osim što je samo po sebi vrijedan i značajan demokratski mehanizam – izaziva opći podsmijeh javnosti i sluti na sočan zaplet. Priča ima i elemente znanstvene fantastike jer govori i o ratu između dodirljivih i nedodirljivih. (Sezona horora je srećom iza nas.)

Svaka situacija u kojoj su vladajući zatečeni s rukama u pekmezu ili s pukim osnovama sumnje (što treba razlikovati od osnovane sumnje) da su uopće postojali smočnica i pekmez, velika je prilika za provjeru demokratskih i zakonskih mehanizama. Nije bitno zbiva li se nešto loše (jer loše se uvijek može zbiti). Bitno je samo kako se društvo i država nose s time. Ljubitelji trilera znaju da je bitan užitak u zapletu. Raskrinkavanje krivca dolazi na kraju. U međuvremenu, dok se ne zna tko je zapravo kriv, nastaje podsmijeh, što je ponajbolji odnos koji javnost može imati prema vladajućoj grupi. Nelagoda vladajućih koje građani superiorno promatraju s ironičnim, gotovo sažaljivim odmakom, trijumf je demokracije i demokratske kulture.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još