Hrvatska KOMENTAR ANTE MIKIĆA

'Druže Tito, i ti si krao...'

  • Autor: Anto Mikić
  • 29.9.2010 14:38:52
  • 2.9.2010 10:52:49

Da nije uobičajene ljetne 'sezone kiselih krastavaca', sumnjam da bi vijest o otkazu za 20-ak radnika Autoceste Rijeka-Zagreb, koji su protekloga vikenda uhvaćeni u potkradanju novca od cestarina na naplatnim kućicama Lučko i Demerje, naišla na takav medijski odjek. Na marginama te vijesti neki su mediji dodali i informaciju kako je sličnih slučajeva bilo i u Hrvatskim autocestama, koje su u posljednje vrijeme također podijelili otkaze 20-orici svojih blagajnika

Čemu se čuditi sitnim lopovima, kad iz državne kase nestaju milijuni

Uistinu, čemu pridavati važnost sitnim lopovlucima običnih radnika i iznosima od par tisuća ili desetaka tisuća kuna, kad su i sami šefovi jedne od tih tvrtki osumnjičeni za milijunske malverzacije u poznatom slučaju bojanja tunela. A ni takve malverzacije u državnim firmama ne bi bile moguće, da u njih nisu uključene i još krupnije ribe – političari i državni dužnosnici - koji su te i takve direktore i postavili zato da s njima mogu dijeliti tako 'zamračen' novac. Do takvih se, eto, zaključaka redovito dođe u našim svakodnevnim razgovorima, uz kavu ili pivo u kvartovskom kafiću. 'Riba smrdi od glave', složit će se takvi sugovornici, i dok se god ne promijeni 'stanje na vrhu', nema nama naprijed! A kad će se i kako to 'stanje na vrhu' promijeniti, to ne zna nitko, ali se većina slaže – ne tako skoro. U svakom slučaju, za stanje u društvu nismo odgovorni mi, obični mali ljudi – makar ni mi nismo neki sveci - nego 'oni gore'.

A što ako imamo vlast kakvu zaslužujemo?

No što ako je takvo razmišljanje, premda naširoko prihvaćeno, ipak pogrešno i, još gore, što ako je istina sasvim suprotna – da se profil onih koji upravljaju zemljom neće moći promijeniti sve dok se ne promijeni način razmišljanja i djelovanja izborne baze? Što ako korupcijska hobotnica i počiva upravo na omogućavanju 'sitnih krađa' običnim ljudima, 'šljakerima' i blagajnicima? Što ako se ona hrani upravo poticajima poljoprivrednicima koji to nisu, subvencijama brodogradnji koja završi kod posrednika i kooperanata, penzijama umirovljenicima koji to ne bi smjeli biti, plaćama, makar i malima, radnicima koji jedva da išta rade? Što ako su i mnogi od nas, pristajanjem na te mrvice i prihvaćanjem životnoga stava prema kojemu 'mala krađa' zapravo i nije krađa, postali dio problema? Što ako kao narod, zapravo, imamo vlast kakvu i zaslužujemo?!

Znam, ovakvo će razmišljanje kod mnogih naići na otpor, a neki će ga zasigurno shvatiti i kao relativiziranje krivnje 'onih gore'. No namjera ovoga teksta nije odvagivanje krivnje ni 'onih gore' ni 'ovih dolje', nego pokušaj odgovora na pitanje zašto se, kao zemlja, ne usudimo provesti istinske promjene. Zašto, premda stalno gunđamo i rogoborimo protiv korumpiranih političara, na izborima ipak glasujemo za iste ili slične? Bojimo li se, zapravo, da bismo izborom uistinu drukčijih i mi, ili netko od nama bliskih, ostali bez tih brojnih 'sitnih privilegija' na koje su nas ovi stari navikli? I hoće li ti novi, kad ih i ako jednom i izaberemo, išta moći promijeniti u društvu tako naviklom na bezbrojne oblike krađe, korupcije i 'snalaženja' na zajednički račun. Hoće li, ako ikad istinski i promijenimo vlast, ta vlast uspjeti promijeniti i nas?


'Druže Tito, i ti si krao...'

Mentalitet koji tolerira 'sitne krađe' na ovim prostorima nije od jučer. Sjećam se kako je 90-ih nepoznat netko lansirao pjesmicu 'Druže Tito, ti si krao, ali si i nama dao (krasti, op. a); ovi danas kradu, al' nama ne dadu'. Premda tih par sklepanih stihova mogu izgledati simpatično, njihova je poruka, odnosno moralni relativizam koji iz njih progovara, zapravo zastrašujuća. Jer, ako je većinsko raspoloženje takvo da, sve dok se i nama omogućava kakva takva korist, moralni profil onih na vlasti i nije bog zna kako važan, istinski napredak društva, ali ni pojedinaca koji ga čine, naprosto neće biti moguć. Zar je to svijet koji želimo ostaviti svojoj djeci?

I zato, koliko god vijest o potkradanju na blagajnama autoputa uistinu i bila minorna u usporedbi s nekim drugim aferama koje tresu našu zemlju, ona je ipak znakovita. Ako je jedna jedina unutarnja kontrola, tijekom jednog jedinog vikenda, na 30-ak naplatnih kućica uhvatila čak 22 radnika u potkradanju svojega poduzeća i države, onda je to očito naširoko prihvaćena praksa. Ako je nekoliko dana ranije i u jednoj privatnoj nakladničkoj kući uprava pokušala radnike podvrgnuti testiranju na detektoru laži, jer je nestajanje knjiga iz skladišta i dućana dosegnulo neizdržive razmjere, onda to prestaje biti samo sporedni problem, s kojim se dade nekako živjeti. Jer društvo, u kojemu se tako brojni pojedinci 'bez da okom trepnu' odlučuju na taj način popunjavati svoje kućne budžete, naprosto ne može dugoročno opstati.


Toleriranje nepravde i nepoštenja naprosto je preskupo


Na sreću, koliko god ukazivanje na važnost osobnog poštenja i društvene pravednosti neki i dalje smatrali tek 'moraliziranjem i popovanjem' ili, u najboljem slučaju, pustim tlapnjama i dijelom predizborne retorike, ti se pojmovi ipak pomalo vraćaju u javnu i poslovnu sferu. Jer, kao što to ovih dana pojašnjava i Katarina Ott za časopis Banka i ekonomska znanost uviđa kako nepravda i nepoštenje predstavljaju naprosto previsok trošak koji umanjuje učinkovitost gospodarstva, ali i društva u cjelini. Pa ako smo pojmove časti, poštenja i drugih vrlina i pokušali izbaciti 'kroz vrata', misleći da će nam to donijeti neku osobnu korist, oni će nam se, prije ili poslije, vratiti 'kroz prozor' – čim istinski uvidimo da njihov izostanak svima nama dugoročno donosi teško popravljive štete.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još