Hrvatska KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Hrvatska ženama ne vjeruje

Zločin je prethodno najavljen policiji, egzekucija žrtava javna. Da su označene mete bili profesori ili tramvajci, to bi alarmiralo barem njihove kolege po struci, ako već ne i institucije pravne države. No žrtve su bile žene. Kakva je razlika, pitate se? Nažalost, drastična!

Zamislite, recimo, da su u Hrvatskoj učestali napadi na mesare. Pa se tako sve češće pojavljuju vegani na biciklima, poznati nasilnici koji prijete mesarima, premlaćuju ih, ucjenjuju, a bogme ih i napadaju hladnim i vatrenim oružjem, što ponekad ima tragične posljedice… Cijelo bi se udruženje mesara Hrvatske (možda i Evrope) diglo na noge, a policija bi postavila zaštitu pred svaku mesnicu.

Jedno civilizirano društvo ne može dozvoliti da pojedinci uzimaju pravdu u svoje ruke, zar ne? Policija bi možda veganima stavljala električne narukvice, lišavala ih oružja i kažnjavala teškim zatvorskim kaznama. U svakom slučaju, djelovala bi. Ili, ako vam se tako više sviđa, zamislite da se to dešava pekarima. Ili apotekarima, poštarima, tramvajcima… Svi bi oni bili sigurniji i zaštićeniji od - žena. Jer čak i kad je nasilje nad njima dugotrajno, čak i kad je ubojstvo najavljeno – ženama se ne vjeruje. Zato jer su žene.

Dva nedavna slučaja, oni u Glini i Benkovcu, to iznova potvrđuju. Završili su tragično i opet su, po tko zna koji put, potakli diskusije o odgovornosti institucija pravne države, od policije pa do suda i socijalne službe. Slučaj Nikoline Štajdohar iz Gline može se lako rekonstruirati: nakon što je dvije godina trpjela zlostavljanje supruga Josipa (koji ima desetak kaznenih prijava), prvo se s dva mala sina sklonila u Sigurnu kuću u Sisku, a zatim se rastala od njega. Josip je mogao posjećivati sinove samo u prisutnosti službenika Centra za socijalnu skrb. Tako je bilo i na dan ubojstva. Međutim, za razliku od uobičajenog posjeta, ovoga puta policija je znala da Josip nešto smjera. Naime, večer prije zločina Josipova je majka obavijestila policiju da njezin sin namjerava ubiti Nikolinu i sebe. No ta ih informacija nije potakla da pokušaju zaštititi Nikolinu.

U slučaju dvostrukog ubojstva u Benkovcu scenarij je vrlo sličan. Marina Palavra prijavila je policiji dan prije da joj bivši dečko Marko Dukić prijeti ubojstvom. No policija očito ni u jednom ni u drugom slučaju nije ozbiljno shvatila te prijetnje i nije ništa poduzela, ostavljajući mjesta razložnoj sumnji javnosti da su ti zločini mogli biti spriječeni. Rezultat: dvije mrtve mlade žene, jedan mrtav mladić (Marinin brat Marin), jedan teško ranjen nasilnik, za čiji se život liječnici još bore, i dva traumatizirana dječaka koja će cijelog života pamtiti trenutak u kojem su, u po' bijela dana, na trgu usred grada i uz prethodnu najavu, izgubili majku. A oni koji su znali i mogli, ti nisu makli prstom da to spriječe…

Zločin bez kazne?

Nekoliko elementa povezuju ubojstvo u Glini s onim u Benkovcu: rastava odnosno razlaz kao neposredni motiv, prethodna najava zločina i nepovjerenje u žene. Ženama društvo ne vjeruje, kaže Neva Tölle koja se dvadeset godina bavi tom problematikom. Na njihova strahovanja – čak i kad se radi o poznatim nasilnicima, pa čak i kad majka prijavljuje sina - uglavnom se odmahuje rukom. Alkoholiziranost kao da je olakšavajuća okolnost, a kazne koje nasilnici dobivaju često su potpuno neprimjerene.

Mediji su se raspisali o tim tragedijama koje imaju, kako je netko napisao, dimenziju masakra. Naravno, ima tu i senzacionalizma, ali i pojačane osjetljivosti za problem obiteljskog nasilja, koja je ranije izostajala. Primjerice, na istoj stranici na kojoj donosi opširnu vijest o ubojstvu u Glini, Novi list objavljuje i vijest iz Šibenika pod naslovom 'Zlostavljao i silovao suprugu'. Silovanje supruge prije dvadeset godina bilo je tema za šalu, a ne za crnu kroniku. Utoliko smo, eto, napredovali. I dok se tako s jedne strane o tom tipu nasilja piše više no ranije i tako senzibilizira javnost, s druge strane prati ga tolerancija ne samo institucija zaduženih da se nose s nasiljem, nego i društva u cjelini.

Jesmo li posebno nasilno društvo?

Brojni slučajevi obiteljskog nasilja (prošle godine oko 14.000 žrtava, naravno onih prijavljenih) nisu izdvojeni - niti se mogu izdvojiti - od nasilja općenito, od pljačke, kriminala, ubojstava iz koristoljublja... Nepravedno bi bilo reći da u društvu vlada klima nasilja, ali ima elemenata koji to nasilje olakšavaju. Naprimjer, u vijesti o ubojstvu u Glini čitamo da je Josip Štajdohar, između ostalog, bio prijavljen i za nedozvoljeno držanje oružja. Pa su tako prije nekoliko godina, pretražujući njegov stan, policajci pronašli 'puškomitraljez, 200 grama eksploziva, četiri spremnika za automatsku pušku i 240 komada streljiva'. Ukratko, čitav mali arsenal.

Nema nikakve sumnje da je i ubojica iz Benkovca Marko Dukić također posjedovao oružje (s dozvolom ili bez nje), jednako kao i oni čije prijetnje, ucjene i eventualna zlodjela ni ne dospiju do medija. Oružja ima u izobilju i to nikoga previše ne zabrinjava. Razumljivo je da je tako poslije svakog rata - rat pogoršava nasilno ponašanje pojedinaca koji u tome vide rješenje svojih problema. Rat u principu olakšava muškarcu (naoružanom ili ne) da uzme pravdu u svoje ruke, da sebi prisvoji pravo da maltretira, siluje i na koncu ubije žrtvu. Muškarcu je danas zapravo lakše prijetiti oružjem nego prije dvadeset godina, kada je oružja bilo manje.

No takvom ponašanju nije uzrok samo rat, niti samo posjedovanje oružja, već prešutna tolerancija društva koje mu – preko tromosti institucija pravne države, preko tolerancije susjeda i poznanika koji ne prijavljuju nasilnika s oružjem, preko nedovoljnog kažnjavanja – prešutno daje za pravo da se tako ponaša. Nismo posebno nasilničko, ali smo vrlo patrijarhalno društvo. Usto i društvo prilično ravnodušno prema tuđim patnjama, s vrijednostima koje takvo nasilje omogućavaju. Nepovjerenje u žene žrtve i njihov opravdani strah samo je jedan primjer sustava vrijednosti koji je u slučaju Nikoline i Marine završio tragedijom.

Cinizmu ovdje nije mjesto, ali ženama bi sigurno pomoglo da se udruže u kakvo strukovno društvo. Samo neka to ipak ne budu frizerke ili bilo koje drugo, tzv. žensko zanimanje.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još