Hrvatska KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Nužno nam treba rebalans pameti

Hrvatskoj je nasušno potreban rebalans pameti, lako ćemo za rebalans proračuna, da bi iz temelja mogla promijeniti svoju ekonomiju. I da bi kroz budžet mogla kazniti krivce za dosadašnju štetočinsku ekonomsku politiku, a ne prebacivala odgovornost na zaposlene, sadašnje i bivše (umirovljenici), koji su najkreativniji dio ove zemlje

Sada i to znamo. Zadnja je linija obrane standarda hrvatskih građana štruca kruha. Obznanila je to Jadranka Kosor protiveći se srdito najavljenom poskupljenju kruha i pozivajući građane da 'bojkotiraju' pekare koji to ipak naprave. Uradila je to svečanim glasom kojim se izgovaraju zakletve, zavjeti i tako te stvari, što znači da premijerka nije svjesna, ili se pravi da nije svjesna, dviju važnih stvari.

Prvo, krajnje je neobično, da upotrijebim najblaži izraz, da vlada neke zemlje proglasi embargo na proizvode iz iste te zemlje, u pravilu se to radi sa stranim proizvođačima, a i to samo izuzetno i uz visoke rizike. Prije dvije-tri godine, neki su naši zvekani tražili da se bojkotiraju robe slovenskih proizvođača, što srećom nije prošlo. Samo bi nam još trebalo da ionako raskošnoj skali iracionalnog ponašanja budu dodane sumnje da smo se počupali sa Slovencima, jer jednostavno ne trpimo ništa slovensko (tko zna vide li u Banskim dvorima da bi se nešto od toga moglo dogoditi i u ovom slučaju, jer je među pekarima dosta pripadnika jedne neslavenske manjine).

Drugo što je sadržano u Kosoričinu pozivu na bojkot neposlušnih pekara nema tako problematične političke konotacije, ali je zato beskrajno sumornije i tužnije. Ako je štruca kruha ultimativni grudobran, zadnja crta obrane standarda građana, onda je taj standard i gori nego što mislimo, onda nam siromaštvo i bijeda već slonovskom nogom lupaju na vrata. Posljednji put nešto tako jadno dogodilo se kada su umirovljenici putem novina obavještavani kada će im stići penzije, toliko je bilo neizvjesno kada će to biti, i toliko je bilo na kocki hoće li uopće biti. Ali, bilo je to devedesetih kada si još mogao krivicu za to prebaciti na rat, pa se sada moraš pitati ide li ova zemlja unatrag i treba li već smatrati uspjehom kada ne ide nigdje, nego stoji u mjestu.

Koliko god se Kosoričina vlada pravila da nije tako, to je glavno pitanje koje ide uz sadašnji rebalans proračuna, koji sliči na predizborno krpanje zakrpanoga, bez ikakve ideje, kamoli vizije kako da se iz tog zatvorenog kruga izađe. Prilaže tome sljedeći argument. Rebalans bi u ovom teškom, traumatičnom ekonomskom trenutku trebao biti više od običnog preslagivanja budžeta, on bi morao, ponavljam morao, ponuditi odgovor na to tko je kriv za sadašnje više nego teško stanje. Ali, ništa od toga, zaboravi. Sve dosadašnje antikrizne mjere ove vlade pa i ovaj rebalans svode se na to da se teret krize svali na najširi krug građana, što implicira da su oni i skrivili tu krizu svojim, kako uvelike trube provladini mediji, neradom i gotovanlukom.

Prelijevanje od nižih slojeva na više

Srećom, u rebalansu se odustalo od rezanja plaća i mirovina, mada čovjeku nekako dođe da zažali zbog toga, jer bi to bila krunska potvrda ovog što govorim. U rebalansu, naime, proračunski rashodi ostaju isti, a ima čak i najava da će rasti, što je upravo sudski valjan dokaz da se novac prelijeva od nižih, deprivilegiranih slojeva na više, privilegirane. Bez obzira na to što se, barem zasad, odustalo od smanjivanja plaća i mirovina, to je, i dalje tvrdim, prva staklena noga ovog rebalansa. Druga je barem isto toliko krhka i lomljiva. Hrvatska ekonomija loš je stroj koji naprosto ne funkcionira u onom osnovnom zbog čega postoji, ne pokriva životne potrebe stanovništva, čak ni ovakvog koje desetljećima praktički ne raste.

Nikakvo čudo, ne raste ni proizvodnja, ili raste tako sporo da se na jedvite jade primakla onoj iz 1990. godine, a Hrvatska je po rastu društvenog bruto proizvoda na dnu 25 tranzicijskih zemalja. Gora je samo napola bankrotirana Mađarska, a tu je negdje s megakorumpiranom Makedonijom. Rat iz devedesetih ne može više biti isprika za to, previše je vremena prošlo otad, a i previše je zemalja čija je ekonomija baš u ratu brže rasla. Bilo je to prvenstveno zato što su se bacile na razvijanje snažne ratne industrije, što se moglo i u Hrvatskoj, tko joj je branio, njena europski relevantna metalo-prerađivačka industrija još je bila na nogama, tek kasnije je rastrajbana. Ali, vraga, našim je vrlim prvim muževima bilo milije i mrsnije zagnjuriti se u šverc-komerc.

Osim toga, već tada počinje famozna privatizacija, koja je bila jedina prava ratna veleizdaja ne samo zato što je pljačkaški napunila džepove moćnoj gomilici od '200 bogatih obitelji', od kojih nikome do sada nije pala dlaka s glave. Nego i zato što je kroz to obavljena razorna, pustošeća deindustrijalizacija (čemu najavljeno slanje super-dizalice Veli Jože u rezalište pristaje kao nadgrobna ploča), što se na prvi pogled dogodilo stihijski, ali je zapravo imalo duboke ideološke temelje. Industrija je našim premudrim glavonjama izgledala previše komunistički, marksistički, vjerovali su da je Hrvatskoj dovoljno baviti se turizmom i drugim uslužnim djelatnostima, sve ostalo može se uvoziti, pa je tome prilagođen i nerealno visok tečaj kune, što se vuče do današnjih dana.

Sindrom žabe na potkivanju

Ovdje imaš sindrom žabe koja diže nogu na potkivanje, jer se isto ovako rezoniralo i u najrazvijenijim zapadnim zemljama. One su napuštale industrijsku proizvodnju, jer su vjerovale da to za njih može obavljati nova industrijska supersila Kina, a one će se gospodski baviti financijskom 'industrijom' i sličnim bakračima. Tek s ovom najnovijom svjetskom krizom neoliberalnog kapitalizma odbacile su te besmislice i počele se upravo udarnički nanovo industrijalizirati, pa na tim krilima Njemačka opet silno visoko leti. Ali, badava ti, hrvatsko pače iz zadnje klupe to još nije primijetilo, a našim zapadnim 'prijateljima' nije naravno ni u interesu da primijeti. Tako Hrvatska ostaje točno ono što njima treba. Industrijski patuljak koji sve što mu treba kupuje kod njih, i to novcem njihovih banaka koje su se ovdje i utaborile s tom namjerom.

I onda, logično, dobiješ situaciju da kada hrvatsko znanje napokon izbaci jedan relevantan proizvod, hvaljeni elektromobil, podrške Kosoričine vlade nema ni za lijeka, a nijedna strana banka ne pokazuje zanimanje da to financira, čak ni uz ovako visoke kamate na kredite. One jednostavno ne žele kreditirati konkurenciju proizvodima iz svojih zemalja. Naravno da ti krv udari u glavu kada vidiš tu groznu sebičnost, ali nisu ništa manje, nego još i više, sebični spomenuti hrvatski glavonje, kojima uvozna ovisnost zemlje i takvo ponašanje banaka upravo i odgovaraju (na to se u krajnjoj liniji svodi i ova afera s Hypo bankom).

I što je na kraju poanta ove priče. Pa, jasno, to da je Hrvatskoj nasušno potreban rebalans pameti, lako ćemo za rebalans proračuna, da bi iz temelja mogla promijeniti svoju ekonomiju. I da bi, rekoh, kroz budžet mogla kazniti krivce za dosadašnju štetočinsku ekonomsku politiku, a ne prebacivati odgovornost na zaposlene, sadašnje i bivše (umirovljenici), koji su najkreativniji dio ove zemlje. Svakako kreativniji od jajoglavih mutikaša iz tobožnje poslovno-političke elite zemlje.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još