Hrvatska KOMENTAR ANTE MIKIĆA

Sindikalna stranka ili tek ribička priča

  • Autor: Anto Mikić
  • 19.8.2010 14:41:24
  • 19.8.2010 13:25:09

Na prvi pogled, ideja i ne zvuči sasvim ludo. Ako seljaci imaju svoju stranku u Hrvatskome saboru, a umirovljenici svoju, dok izvan parlamenta svoje stranke imaju i mladi i žene, pa čak i nezaposleni, zašto, molim lijepo, i sindikati ne bi imali svoju? Jer u društvu u kojem se političke stranke doživljava kao interesne skupine, koje rade samo za dobrobit svojega članstva, ne treba čuditi kad se i sindikati, kao stvarne interesne skupine, požele baviti politikom

Da je u Hrvatskoj puno nezadovoljnih političkim strankama i njihovim liderima, i nije neka novost. Da su se zbog toga mnogi odlučili i na osnivanje novih stranaka, i toga smo se u posljednjih 20-ak godina nagledali, pa ih danas imamo stotinjak. No da bi svoju stranku mogli osnovati i sindikati, to je već politički novitet, i to ne samo u hrvatskim okvirima. Upravo takvu novost ovih nam je dana najavio jedan od sindikalnih čelnika - predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić. Postojeće su velike stranke, veli on, na strani kapitala i bogataša, pa sindikati razmišljaju da tome stanu na kraj – tako da sami uđu u političku arenu, i to na strani radnika i hrvatske sirotinje.

Ako mogu penzići, zašto ne bi mogli i sindikalci?

Na prvi pogled, ideja i ne zvuči sasvim ludo. Ako seljaci imaju svoju stranku u Hrvatskome saboru, a umirovljenici svoju, dok izvan parlamenta svoje stranke imaju i mladi i žene, pa čak i nezaposleni, zašto, molim lijepo, i sindikati ne bi imali svoju? Sindikalnu stranku radnoga naroda, i svih koji se tako osjećaju!? Eto, premda se cijelu ideju može okrenuti i na šalu, ona uopće nije smiješna, a oni koji su s njom izašli u javnost zasigurno misle ozbiljno. Pa je red da je pokušamo i ozbiljno raščlaniti.

Ponajprije, sindikati u svakoj demokratskoj zemlji jesu ili bi trebali biti važan društveni čimbenik. Kroz socijalni dijalog s vlastima i poslodavcima, ali i pokretanjem različitih sindikalnih akcija, oni sudjeluju u stvaranju zakonodavnog okvira - radne, porezne, obrazovne i drugih politika - kao i u kontroli njegove provedbe. Radnici od njih očekuju i da im kod poslodavaca ispregovaraju što povoljnije radne uvjete i materijalna prava. Njihova snaga izvire iz brojnosti članstva, ponekad i iz financijske moći koju je to članstvo prikupilo, znanja i vještina sindikalnih predstavnika, ali i argumenata s kojima njihovi čelnici izlaze na javnu pozornicu. U njihovu djelovanju često ima i politike, no ono ipak nije primarno političko. Za razliku od stranaka, koje su političke udruge građana, sindikati su interesna udruženja. Premda od njihovoga djelovanja često i cijelo društvo ima neku korist (ili štetu!), osnovni je zadatak sindikata raditi u interesu svojega članstva. Za taj posao oni, za razliku od političkih stranaka, ne trebaju tražiti ni dobiti povjerenje građana, nego samo svojih članova, premda im je i potpora šire javnosti često važna alatka u njihovoj sindikalnoj borbi.

Možda Ribića naprosto nismo dobro razumjeli

Što, dakle, reći kad se sindikati ipak odluče 'ući u političku arenu', kako to najavljuje Ribić? Možda ga nismo dobro razumjeli? Možda, naprosto, tom izjavom želi poslati poruku vladajućima, prije svega HDZ-u, da će na idućim izborima dati potporu oporbi. Ili pak oporbenim strankama, ponajprije SDP-u, poručuje da će, računaju li na potporu sindikata, u svoje predizborne programe morati više uključiti radnike i njihova prava. Ili pak javnost, ali i svoje članstvo, priprema na predizbornu potporu nekome trećemu – možda novoosnovanim laburistima koje vodi upravo bivši sindikalni čelnik Dragutin Lesar. Ili su se pojedini sindikalni čelnici naprosto umorili od sindikalnog, pa pripremaju teren za svoje stranačko djelovanje. Ne bi Ribić bio ni prvi, a vjerojatno ni posljednji sindikalist koji bi se upustio u političke vode.

Znaju li sindikalni čelnici što piše u njihovim statutima?

Svaka mi od navedenih mogućnosti djeluje vjerojatnije od toga da smo Ribića razumjeli dobro te da on, odnosno pojedini sindikati, stvarno pripremaju osnivanje sindikalne političke stranke. Što bi to uopće značilo - da Matica hrvatskih sindikata (javnih službi) prestaje biti sindikat i postaje politička stranka? Ima li njeno vodstvo potporu svojih 18 sindikata i 100-tinjak tisuća članova za takve planove? Ili da će Matica osnovati novu stranku za koju će vezati i svoju sudbinu, odnosno sudbinu radnika koji su članovi sindikata koje ona okuplja. I što će biti s onim članovima sindikata koji pripadaju nekim drugim političkim strankama? Hoće li ih se brisati iz članstva sindikata? I jesu li sindikalni čelnici uopće pročitali statute svojih sindikata i sindikalnih središnjica? Jer, evo, upravo Matičin statut, pod temeljnim načelima djelovanja, navodi i 'neovisnost od političkih stranaka, države i poslodavaca'! Jer onima koji su taj statut pisali očito su poznati mjesto i uloga sindikata u demokratskome društvu. Jesu li jasni i sadašnjim sindikalnim čelnicima? Ili oni misle da je moguće istodobno sjediti na dva stolca – stranačkom i sindikalnom.

Bilo kako bilo, sindikati su zaigrali opasnu igru. Već i inicijativom za raspisivanjem referenduma o Zakonu o radu ušli su na teren kojemu nisu bili vični. Začudo, prvo su poluvrijeme čak i dobili, ni sami ne znaju kako, prikupivši više od 800 tisuća potpisa. Vjerojatno ih je upravo taj uspjeh i osokolio da počnu najavljivati i ovakve nove avanture. No zaboravljaju pritom da ti potpisi nisu dani njima i da to, ipak, nisu bili izbori.

No ne treba im pritom previše oštro suditi. Jer u društvu u kojem se političke stranke doživljava kao interesne skupine, koje rade samo za dobrobit svojega članstva, ne treba čuditi kad se i sindikati, kao stvarne interesne skupine, požele baviti politikom. Nije, na kraju krajeva, toliki problem u tome što sindikati pošto-poto žele ostvariti svoje ciljeve – zato, uostalom, postoje – makar pritom i posezali za krivim metodama. Veći je problem to što je mnogima od onih koji se zaklinju u opće dobro, vlastiti, odnosno interes vlastitoga (stranačkoga, rodbinskoga, ideološkoga) članstva zapravo jedina stvarna preokupacija.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još