Hrvatska ČIJI JE STARI ČETNIK, A ČIJI PARTIZAN

Što se zapravo dogodilo u Srbu?

Što se to dogodilo u Srbu prije 69 godina da je jučer predsjednik Ivo Josipović, uz ljevicu i predstavnike SDSS-a, veličao kape partizanke? Zašto u Srb nije došao nitko od političara desnice i zašto se po tko zna koji put otvorila rasprava o antifašizmu? Na ova pitanja su za tportal odgovorile osobe koji se bave povijesnim činjenicama, a ne politikom

Političari u Jasenovcu ili Bleiburgu svake godine skupljaju bodove na pitanju ustaških ili komunističkih zločina. Jučer je još jedno mjesto postalo simbol vječne rasprave u Hrvatskoj, samo je ovaj put pitanje jesu li se protiv fašizma i ustaša u Hrvatskoj borili četnici novim zločinima, ili je ustanak u Srbu bio primjer komunističke borbe protiv fašizma?

Budak: Odabrao bih neki drugi datum za obilježavanje antifašizma

Povjesničar dr. sc. Neven Budak ogradio se time što je stručnjak za srednjovjekovnu povijest, ali je ipak pokušao ukratko objasniti što se to 1941. godine dogodilo u Srbu i zbog čega toliki prijepori: U Srbu je došlo do spontane pobune protiv ustaškog terora, a ono što je nažalost uslijedilo bio je isti takav teror protiv hrvatskog naroda u tom kraju. Nisam siguran da je 27. srpnja najsretniji datum za obilježavanje antifašističke borbe.

Budak naglašava da o antifašističkom pokretu moramo imati pozitivan stav, ali da ne smijemo previše uljepšavati stvari i zanemariti sve što je pratilo antifašistički pokret.

Primjerice, predsjednik Ivo Josipović je pred 2000 ljudi jučer u Srbu govorio: S ponosom nosite kape partizanke. To su lijepe kape koje nose poruku mira i ljubavi, poruku da više nikad ne smije biti zločina, genocida i rata.

U Srbu su osim Josipovića bili i potpredsjednik Vlade, SDSS-ov Slobodan Uzelac, IDS-ov zastupnik Damir Kajin, SDP-ovi Željko Jovanović, Ranko Ostojić i Ingrid Antičević Marinović te Mladen Đorđević - izaslanik predsjednika Republike Srpske Borisa Tadića.

Budak kaže da je povezanost partizanskog pokreta s događajem u Srbu upitna i da je uvijek nezgodno birati određeni datum za proslavu borbe protiv fašizma: Ustanak je složena pojava do koje je došlo na razne načine u različitim dijelovima i u BiH. Osobno, ja bih odabrao neki drugi datum za obilježavanje antifašizma.

Budak to obrazlaže riječima: Treba imati razumijevanja za one koji su se oružjem suprotstavili strahovitom teroru, ali to ne opravdava zločine koji su nakon toga počinjeni nad isto tako nevinim ljudima.

Goldstein: U Srbu je započeo najjači antifašistički otpor!

Na isto pitanje, nešto je drugačije odgovorio Slavko Goldstein. On je za tportal ispričao sve što zna o događajima u Srbu '41. i o čemu je puno puta pisao te njegovu verziju prenosimo u cijelosti:

Neposredni povod za ustanak u Srbu bili su protjerivanje oko 1500 pripadnika srpskog stanovništva iz općine Plitvička jezera i pokolj od 1. do 3. srpnja u selima Suvaja, Osredak i Bubanj.

U tim je pokoljima ubijeno oko 300 ljudi, uglavnom starci, žene i djeca, jer su za vojsku sposobni muškarci na vrijeme pobjegli. Istovremeno, ustaška posada iz Borićevca također je vršila pokolje u susjednim srpskim selima Brodnja i drugima. Posljedica je bila da su stanovnici srpskih sela iz toga kraja iz općine Donji Lapac i općine Srb bježali u šume i pripremali se za otpor ako se pokolji nastave.

Vladimir Ivanov
U obnovu spomenika Vanje Radauša koji je uništen 1995. Vlada je uložila tri milijuna kuna
Lički komunisti koji su već dobili direktivu za podizanje antifaštističkog ustanka pokazali su se sposobnim organizatorima odbjeglog srpskog stanovništva. U suradnji s komunistima iz susjedne bosanske krajine komunisti su organizirali ustanak istovremeno u Srbu i u drvarskom kraju. To je bila simbioza egzistencijalne ugroženosti srpskoga stanovništva i komunističke revolucionarne organiziranosti. U okvirima općega stanja Drugog svjetskog rata u to vrijeme, taj je ustanak postao dio antifašističkog otpora u širem smislu i antifašističke koalicije.

Točno je da je među srpskim stanovništvom u tom kraju bilo i nekoliko manjih grupa koje su bile sklone četništvu, ali vodstvo je čvrsto bilo u rukama komunista i četnički elementi ubrzo su otpali od ustanka i pridružili se talijanskim garnizonima.

U toku samog ustanka, na nekoliko mjesta, četničke grupe izvršile su osvetničke zločine nad hrvatskim stanovništvom, naročito u ličkome selu Brodnja i u bosanskoj krajini u Vrboči i Krnjeuši, zatim i u Borićevcu.

Međutim, pojava četništva u sklopu ustanka bila je manjinska jer su komunisti odmah formirali svoje štabove i preuzeli komandu iz koje je ubrzo izrastao glavni partizanski štab za cijelu Liku.

Ustanak u Srbu i cijeloj Lici bio je jezgro antifašističkog otpora protiv ustaškog režima, njemačke i talijanske okupacije. U izvještaju glavnoga štaba partizanskih odreda Hrvatske od 31. prosinca 1941. piše da je partizanski pokret u Hrvatskoj u to vrijeme, krajem prosinca '41, brojao nešto malo više od 7000 naoružanih partizana.

Od toga blizu 3500 bili su lički partizani, velikom većinom Srbi, ali i oko 400 hrvatskih komunista koji su uglavnom imali vodeće pozicije.

Prema tome, ustanak u Srbu začetak je najjačeg partizanskog i antifašističkog otpora na području Hrvatske.

Antifašizam je u to vrijeme bio privremeni savez u svjetskim razmjerima komunističkog Sovjetskog Saveza s kapitalističkim demokratskim zemljama Zapada, prije svega Britanijom i SAD-om. Ustankom u Srbu i partizanskim ratom u Hrvatskoj '41, tim otporom Hrvatska je postala dio antifašističke koalicije, a četnici su već nakon mjesec-dva iz te koalicije otpali i time izgubili mogućnost da preuzmu vlast u Jugoslaviji i u Hrvatskoj.


Jurčević: To je bio četnički pokolj nad Hrvatima


Izrazito drugačiji, oštriji stav po pitanju događaja u Srbu i njegova značenja za hrvatske građane danas iznio je dr. sc. Josip Jurčević, koji je izjavio kako je nedvojbeno da se u Srbu dogodio jedan od najmonstruoznijih četničkih zločina.

U Srbu su napadnuti civili, mnogi su ubijeni i masakrirani, a jedan je i ispečen na ražnju. Nije to bio oružani sukob oružanih postrojbi, nego četnički pokolj nad hrvatskim pučanstvom, a ako se to u Hrvatskoj obilježava gotovo kao nekakav državni praznik - moramo se zapitati. Postoje svjedoci koji potvrđuju ove činjenice i to je neupitno, a zbog čega se to sada obnavlja, tu treba naći političke motive.

Jurčević se pita: Zašto se hrvatski državni predstavnici klanjaju srpskim zločinima? To je bio jedan od najstrašnijih zločina strašnog ratnog razdoblja, i zašto nam se to servira kao državni praznik? Treba li jedan takav zločin obilježavati bez obzira tko ga je počinio? To je za političku raspravu, posebno s obzirom da želimo ući u Europsku uniju.

Potreba je političara, kojima je očito lakše skupljati glasove i manipulirati masom, ako ju se podijeli na dva dijela, događaje doživljavati crno-bijelima i pretvarati ih u značajne povijesne proslave. Rasprava o tome 'čiji je stari ustaša (četnik), a čiji partizan' u Hrvatskoj je danas postala vječna i neugodna, i uglavnom politička dilema koju, kaže Budak, možda može stišati samo vrijeme i nove generacije. A one bi napokon, nakon oko 2300 godina, mogle i zapamtiti onu Aristotelovu da 'treba pronaći zlatnu sredinu i izbjegavati neumne krajnosti'.

Josipovića u Srbu dočekali prosvjednici
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još