Hrvatska PIŠE: TVRTKO JAKOVINA

Kako pobjeći od povijesti u zemlji gdje je sve počelo?

Da doista razumijemo poruke Shimona Peresa, u svim bi novinama važnija vijest bila ona da se u Zagrebu održava svjetska olimpijada iz fizike nego ona da je 1.500 mladih odlučilo kolektivno, baš kao 'komunisti s karanfilima' prije četrdesetak godina, ući u redove jedne političke stranke

Izraelski predsjednik Shimon Peres rođen je 1923. u istočnoj Poljskoj, području koji je na početku Drugog svjetskog rata postalo dijelom Sovjetskog Saveza, a danas je Bjelorusija. Dok je još bio dijete preselio se u Tel Aviv, pa je Peres promatrao i borio se za nastanak nove zemlje, Države Izrael, od njezinog početka. U politici je aktivan 67 godina. Već 1943. postao je sekretar laburističko-cionističkog pokreta mladih. Bio je višestruki premijer i ministar vanjskih poslova, prvi ministar ratne mornarice Izraela, ministar obrane. Visoku političku karijeru započeo je kao glavni direktor Ministarstva obrane, gdje je od 1949., u 29. godini života, pa do 1959. glavni operativac za pokretanje sofisticirane vojne industrije i nuklearnog programa Države Izrael. Izdvajanje za obranu u razvijenim zemljama znači prije svega izdvajanje za znanost. Uspjeh u znanosti briše granice malih i velikih država i osigurava ravnopravnost u svijetu gdje samo siromaštvo može biti nacionalno, jer su ekonomija i znanje globalni.

Mnogi su Peresa tijekom karijere smatrali kontroverznim. Od izbora 2007. za predsjednika, silno je popularan predsjednik Države Izrael. Očekivalo bi se da je takva osoba, stvaratelj i svjedok nekih od najdinamičnijih i najvažnijih svjetskih događaja od druge polovice 20. stoljeća do danas, zaljubljenik u prošlo, ljubitelj povijesti. A zapravo to nije. Povijest bi trebalo smanjiti za pola, ona često ne uči ništa, a katkada uči samo ono što modernom čovjeku zapravo ne treba, drži Peres. Povijest ispisana krvlju i ratovima u vrijeme kada je globalizacija granice država učinila manje važnima no ikada ranije, prenaglašava samo ono što je nekada bilo važno.

Shimona Peresa vidio sam dva puta. Još 2003., tijekom obilaska Tel Aviva, posve slučajno, na mjestu gdje je ubijen Yitzhak Rabin, čovjek koji je uz njega najzaslužniji za pokretanje mirovnog procesa koji je doveo do stvaranja Palestinske Autonomije na Istočnoj Obali i Gazi, procesa koji je dvojici izraelskih političara i vođi PLO-a Jasseru Arafatu donio Nobelovu nagradu za mir 1994. Drugi puta imao sam prilike razgovarati, u užem krugu, u opuštenoj atmosferi. Mada je povjesničaru uvijek neobično - ali nikako ne i rijetko - da stvaratelji povijesti više žele više govoriti o budućnosti, a ne lamentirati o prošlom, razlozi takvog ponašanja razumljivi su. Peres je bio impresivan: opušten, koncentriran, analitičkog uma. Započeto izlaganje uvijek želi dovršiti. Kalendarska starost ne znači i umnu, baš kao što – dovoljno je pogledati što se događa na hrvatskoj političkoj sceni – vrijedi i obrnuto. Iskustvo je često jednako tako potrebno za upravljanje i razumijevanje svijeta, kao i mladi ili briljantni um.

Za Hrvatsku, napose u svjetlu događaja u Drugom svjetskom ratu, posjeta drugog predsjednika Države Izrael u razmjerno kratkom razdoblju (Moshe Katzav u Zagrebu je bio 2003.) važna je politički, simbolički. Izrael je daleko više od malenog teritorija na Bliskom istoku, to stvarni džepni div u znanosti, tehnologiji, ali i političkom, civilizacijskom utjecaju. Hrvatska je, gotovo do jučer, a ponegdje se to još uvijek može čuti, mislila da je neobično važan dio barem 'ovog dijela' Europe. Za važnost je katkada dovoljna (ne)sreća povijesti, geografije i okolnosti; za stvarnu težinu potrebno je znati i moći. Uči se kako biti karizmatičan, kako raditi u skupini, kako biti najbolji. Peres misli da dio takvih vještina mladima trebaju posredovati nastavnici. Roditelji bi ih trebali pustiti da razmišljaju svojom glavom i ne ih vječno tjerati u red. Prijatelje mladi ne bi trebali uzimati kao mjeru, povoditi se, jer vršnjaci će rijetko željeti da netko postane izvrstan, bolji od njega. Svatko ne može postati genijalan, ali trudom i radom vlastiti potencijal može dvostruko povećati. To je izraelska pouka za budućnost. Slična kao i rečenica koju je David Ben Gurion rekao predsjedniku Kennedyju neposredno nakon izbora. Prateći ga u hotelu Astoria u New Yorku do lifta, JFK se zahvalio izraelskom premijeru što su 'njegovi ljudi' pomogli da bude izabran za predsjednika SAD-a, pitajući ga što bi on mogao učiniti za njih. Ben Gurion se uvrijedio. Pokušajte biti odličan predsjednik SAD-a, to bi bilo dovoljno, uzvratio je osnivač Izraela. Političar koji je suradnicima, pa i Peresu, govorio da nastoje, pokušavaju, žele, upinju se donijeti promjenu, jer tada imaju pravo na pogrešku. Neoprostive su samo greške onih koji lažu javnosti, suradnicima, koji ne misle na opći napredak i popravljanje čovječanstva.

Peresa, kako je sam rekao, u Izraelu često 'optužuju' da je optimist. 'Optimisti i pesimisti jednako umiru, ali žive drukčije. Ja sam radije optimist', rekao je i u Zagrebu. Svakodnevica Izraelaca u državi koja je u gotovo neprekidnom izvanrednom stanju, iskustvo Holokausta koji je obilježio čovječanstvo, a posebno Židove, ne čini se najpogodnijim tlom za takav stav. U isto vrijeme, neka postignuća izraelske države i znanosti više su od izvrsnih. Bilo bi odlično kada bismo u Hrvatskoj čuli ponešto od Peresovih pouka. Barem bismo mogli zaustaviti negativne trendove. Pitanje je samo imamo li volje, snage i ljudi za takvu promjenu? Da doista razumijemo ono o čemu je Peres govorio, u svim bi novinama važnija vijest bila ona da se u Zagrebu održava svjetska olimpijada iz fizike nego ona da je 1.500 mladih odlučilo kolektivno, baš kao 'komunisti s karanfilima' prije četrdesetak godina, ući u redove jedne političke stranke.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još