Ako je izlazak iz vlasti jedne tako male stranke kao što je HSLS doveo u pitanje tako velik broj pozicija i fotelja da u njihovo spašavanje treba uključiti i međunarodne krugove, koliko li je tek tih fotelja popunjeno iz redova onih većih stranaka? I ima li u ovoj zemlji, uz tako velike stranačke potrebe za popunjavanjem fotelja i zauzimanjem pozicija, još uopće mjesta za nestranačke ljude u upravljačkim strukturama, ma kako stručni oni bili?!
Pravo je malo čudo kako jedan ne baš osobito značajan događaj, kao što je izlazak HSLS-a iz vladajuće koalicije, već danima uspijeva puniti novinske stupce i minute informativnih emisija televizijskih i radijskih postaja. Da nije bilo prosvjeda zbog početka kopanja Varšavske i najmasovnijeg privođenja prosvjednika koje je Zagreb u svojoj novijoj povijesti doživio, odluka Darinka Kosora i njegovih stranačkih tijela da tu stranku pokušaju oživjeti samostalnim političkim nastupom zamalo bi postala medijski najpopraćenijim događajem mjeseca.
Može li se taj iznenađujući interes pripisati činjenici da je u kolektivnoj medijskoj (pod)svijesti ta stranka, koja zadnjih godina životari s razinom javne potpore od jedva kojih 1-2 posto, ipak ostala zapamćena kao prvoosnovana demokratska stranka uoči demokratski promjena, a potom i kao najjača oporbena stranka s početka 90-ih godina? Ili je raskid HSLS-a s HDZ-om naprosto doživljen kao prvi opipljivi vjesnik skorih izbora i moguće promjene vlasti, kao što je svojedobni razlaz iste stranke sa SDP-om nagovijestio i kraj vladavine tadašnje koalicije s Račanom na čelu? Jesu li liberali kao prognozeri rezultata budućih političkih utakmica uistinu usporedivi s hobotnicom Paulom, kao što su to u šali isticali pojedini medijski komentatori?
Izlazak iz vladajuće koalicije i HSLS-ovi foteljaši
Unatoč tolikoj medijskoj pozornosti, moram priznati da izlazak HSLS-a iz političkog braka s HDZ-om, HSS-om, SDSS-om i drugim manjinskim zastupnicima kod mene osobno uopće ne bi pobudio neki posebni interes, da se odjednom nije toliko počelo pričati o foteljama i foteljašima. Kad će, naime, odluka o izlasku iz Vlade u toj stranci dovesti do očekivanih trzavica, njen će predsjednik Darinko Kosor mrtav hladan konstatirati kako stranku napuštaju - foteljaši. Hajde, mislio sam, riječ je valjda o tih nekoliko saborskih zastupnika koje su na izborima dobili i pokojem državnom tajniku kojega im je, u zamjenu za potporu u formiranju Vlade, osigurao HDZ. No kad se priča počela prelijevati na lokalne razine, broj će se tih ugroženih foteljaša popeti na nekoliko desetina, pa će i prvi HSLS-ovac Kosor okrenuti ploču. Umjesto da foteljašima naprosto poželi sretan put, on će iznenada zaprijetiti kako će, nastavi li HDZ s pritiscima na članove njegove stranke da će ostati bez svojih pozicija, cijeli slučaj dignuti na međunarodnu razinu!
Ako je toliko fotelja imao HSLS, koliko li ih tek za sebe čuva HDZ?!
Čekaj malo! Ako je izlazak iz vlasti jedne tako male stranke doveo u pitanje tako velik broj pozicija i fotelja da u njihovo spašavanje treba uključiti i međunarodne krugove, koliko li je tek tih fotelja popunjeno iz redova onih malo većih stranaka?! Koliko li je, od vrha do dna ove zemlje, od državnih, županijskih, općinskih i gradskih struktura do državnih i javnih poduzeća, zdravstvenih, znanstvenih, komunalnih ustanova, sportskih klubova, turističkih zajednica... za sebe i svoje osigurao HDZ, kad se za stranku s dva saborska zastupnika i dva osvojena grada našlo toliko rukovodećih mjesta? I ima li u ovoj zemlji, uz tako velike stranačke potrebe za popunjavanjem fotelja i zauzimanjem pozicija, još uopće mjesta za nestranačke ljude, ma kako stručni i pošteni oni bili?!
I tako ovo prestaje biti priča o HSLS-u i njegovu izlasku iz vladajuće koalicije i počinje biti priča o zloporabi političke moći koja, nema nikakve sumnje, onemogućava bilo kakav ozbiljniji razvoj ove zemlje. Naravno, nitko ne dovodi u pitanje uobičajenu demokratsku praksu prema kojoj postoje i trebaju postojati političke pozicije – ministarske, državnotajničke, županijske, načelničke – koje se smjenjuju i popunjavaju u skladu s rezultatima izbora. No kad stranačka pripadnost, a ne kompetentnost, postanu presudnim kriterijem popunjavanja nepolitičkih upravljačkih pozicija, zemlja je osuđena na propast. I tu nas nimalo ne mogu utješiti poruke poput one koju nam preko jednog dnevnog lista ovih dana šalje splitski liberal Miroslav Buličić, a prema kojima, kako vrišti iz naslova teksta, 'svaka vlast trguje foteljama', pa se toj trgovini ni u slučaju HSLS-a ne treba čuditi. Čak štoviše, takve nas poruke još više plaše, jer pokazuju da je trgovina foteljama u ovoj zemlji postala pravilo, a ne iznimka.
Potrebna je ne samo promjena vlasti, nego i promjena načina vladanja
Jedno je sasvim sigurno: foteljaši nas ne mogu izvući iz krize! I nikakvi gospodarski programi oporavka, koji god ih ekonomski stručnjaci pisali, neće biti provedeni, jer ih foteljaši naprosto nisu u stanju provesti. Dolazili ti foteljaši iz HSLS-a, HDZ-a ili SDP-a, sasvim je svejedno. Tu čak ni promjena vlasti, sama po sebi, neće dovesti do rješenja. I zato je, osim promjene vlasti, ovoj zemlji potrebna i promjena modela vladanja.
