Hrvatska KOMENTAR MARKA SANČANINA

Varšavska – pobuna s imenom i adresom

Čak i u slučaju da je bitka za Varšavsku izgubljena, borba za slobodan i pravedan grad nije ni izbliza gotova, smatra komentator tportala u osobnom osvrtu na nedavna događanja u središtu Zagreba

Sudovi o kvaliteti neke arhitektonske ili urbanističke realizacije često su podijeljeni. Najčešće se misli da su, u društvu označenom kakofonijom tendencija, stilova i opredjeljenja, estetski sudovi – čak i kada se radi o urbanim artefaktima koji zadiru u simboličko tkivo Grada - gotovo nemogući. Takav stav je u potpunosti pogrešan.
Odgovor o kvaliteti neke arhitekture vrlo je jednostavan i svi koji ga izbjegavaju zapravo se bave nepotrebnim mistifikacijama.

Arhitektura i urbanizam jedino su dobri ako nas oslobađaju od mukotrpnih životnih nužnosti. U tome se sastoji njihova funkcionalnost. Ali time uloga dobre arhitekture ne prestaje. Dobra arhitektura trebala bi nas oslobađati od još jedne mukotrpnosti golog života - represivne trivijalnosti modernog društva. Arhitektura širi perspektivu i razmiče naše spoznaje daleko od medijskih, kulturnih i političkih površnosti koji su postali svakodnevnica suvremenog društva. Arhitektura bi trebala biti sublimirano iskustvo koje se ne može razložiti na proste faktore. Ona objedinjava tehnološka dostignuća, kulturne identitete i političke antagonizme. Kada se krećete kroz prostor i vrijeme dobro projektirane kuće ili dobro planiranog grada, ovo sublimirano iskustvo osjećate kao mješavinu estetskog užitka i osjećaja vlastite veličine. U tome je uloga oslobađajuće arhitekture ili slobodnog grada – u njima se čovjek može osjetiti velik.

Pri tome treba znati da se manje od četiri posto izgrađenih struktura na svijetu realizira kao rezultat planiranog arhitektonsko-urbanističkog postupka. Ruku na srce, u društvu se malo govori o arhitekturi, jer je ona, uz postojeće probleme, nevažna tema. Nažalost, količina dobre arhitekture smanjuje se i zbog još jednog razloga: arhitektura je izgubila svoje kognitivne aspekte, koji čovjeka uče o svijetu u kojem se nalazi i o njemu samom. Otuđila se i uglavnom se bavi tehničkim aspektima koje uvjetuje tržište. Pritom, paradoksalno, nikada nije bilo više arhitekata, urbanista, građevinara i drugih sudionika u procesu planirane i projektirane izgradnje, u kojem razina tehnoloških mogućnosti prerasta sposobnost čovjekova poimanja (može se izgraditi doslovno sve), u kojem čak ni novac donedavno nije bio problem. U posljednjih 30 godina ustrajava opscena naivnost cehovskih udruženja, uključenih u proces građenja. Veliki i skupi projekti, građeni prema idejama svjetskih celebrityja arhitekture i dizajna, ovjereni počastima birokrata i političara, reproduciraju društvenu trivijalnost. Arhitektura s potpisom i uspješno građevinsko poduzetništvo, hrani agresivnu trivijalnost kulturnih tržišta (muzeji), medijsku površnost žutog tiska (kuće i vikendice bogataša) i populističku ispraznosti društvenih elita (sportske arene i nogometni stadioni). Problem nastaje kad shvatimo da finalni rezultat nije dobra arhitektura koja oslobađa nego represivna socijalna isključivost koja, čak i kada je vješto oblikovana, ne predstavlja ništa više doli socijalnu pornografiju koju gledamo na stranicama lifestyle magazina.

Projekt mješovitog kompleksa na Cvjetnom trgu laka je meta za ovako kategoričan meritum. Od samog početka jasno je da se radi o arhitekturi koja niti ispunjava svoju funkciju - ne odgovara na stvarne potrebe Donjeg grada - niti nas oslobađa od potrošačke trivijalnosti postsocijalističkog grada. Naprotiv, kreira nepotreban, prevelik, oblikovno pretenciozan, socijalno isključiv i kontroliran okoliš usred javnih pješačkih tokova simboličkog identiteta grada. Također, ni kao urbani artefakt ne obećava da će nadograditi ono sublimno iskustvo urbanosti koje se ne može svesti samo na konzumaciju urbanih standarda ili potrebu za elitnim stanovanjem.

Ali zašto smo, i dalje, toliko fiksirani na arhitektonski projekt na Cvjetnom? Prije više od dvije godine, na samom početku slučaja, u Tribinama Grada na Novoj Vesi, okupili su se uvaženi arhitekti zagovaratelji projekta (i autor projekta prvi se i posljednji put pojavio u javnosti) i pokušali obraniti projekt pred aktivistima kojih je tada bilo neusporedivo manje nego danas. I tada kao i danas, arhitektonski i urbanistički argumenti nisu mogli legitimirati projekt. Arhitektura je ostala nijema. U pravu su bili oni koji tvrdili kako se radi o mnogo većim problemima nego što je jedan trg i jedna ulica. Ipak od tada do danas u javnosti su nastavili cirkulirali mnogi arhitektonski prijedlozi i kontraprijedlozi. Suprotstavljene strane su podjednako baratale urbanističkom i arhitektonskom ekspertizom. Organizirane su brojne stručne rasprave, a aktivisti, podjednako kao i gradska administracija, vrlo pažljivo koriste riječ 'struka'. I arhitekti – urbanisti su počeli gorljivo preispitivati vlastiti društveni angažman kao da se radi o specijalnoj vrsti arhitektonskog aktivizma. Jednu stvar, očito treba uvijek iznova demistificirati: arhitektura ne može legitimirati društvene pojave niti ima transformativni društveni potencijal. Nije ga nikad ni imala, jer uvijek dolazi poslije – kao reakcija na društvena gibanja. Zato je pogrešno koristiti sliku arhitektonskog projekta kao mjesto artikulacije problema u Varšavskoj. O arhitekturi i urbanizmu, pogotovo nakon početka radova na rampi i rušenja stabala, više ne treba raspravljati.

Filozof koji je prije 50 godina vrlo precizno pisao o represivnoj trivijalnosti modernog društva, Herbert Marcuse, tvrdio je da je blagostanje veliki društveni sedativ. Samo ljudi koji osjećaju nevolju i nepravdu mogu ustati na pobunu. Ako je tako, onda je očito došlo pravo vrijeme. Zagreb je postao grad u kojem se događaju brojne društvene nepravde. Pobuna na pločnicima Donjeg grada samo je jedna od tinjajućih pobuna koje će se možda zapaliti širom Hrvatske. Razloga je napretek. Mnogi su ispravno primijetili da je Varšavska dobar primjer zato što su prosvjednici uspješno kanalizirali pobunu na konkretan slučaj. Problem je artikuliran jasno – slikom trivijalne arhitekture i njezina investitora. Pobuna ima svoje ime i adresu.

Ipak, veliko je pitanje koliko je ova artikulacija precizna, a koliko i sama pati od sličnih trivijalnosti i površnih sudova koji su karakteristika hrvatskog društva. Pobunjenici u Varšavskoj dobar su uzorak, jer su šareni koliko i društvo. U prosvjednim povorkama zajedno stupa mlada populacija koja se zalaže za multikulturalnost i građani revoltirani, jer im je gradonačelnik Hercegovac. Kulturni aktivisti koji se bore za grad intenzivne urbane kulture i stanari, umirovljenici koji zatvaraju džez klubove zbog buke iza 22 sata. Studenti koji su prije godinu dana zbunjivali medije svojom ingenioznom taktikom kolektivnog vodstva i javne osobe koje dopuštaju da mediji od njih učine patnike i heroje. Ljudi koji razumiju prirodu urbaniteta Donjeg grada i naivčine koje misle da je unutrašnjost blokova javni prostor. Profesori koji su na prosvjed došli biciklom i kulturni dendiji koji su prije prosvjeda tražili parking u donjogradskim garažama. Građani koji razumiju da se gradska ekonomija mora udruživati s privatnim interesom i oni koji se a prirori protive privatnom vlasništvu. Umjetnici koji razumiju da se i Donji grad treba rušiti i graditi i povjesničari umjetnosti koji bi ga najradije konzervirali. Stanovnici tijesnih stubišta koji razumiju da je grad agonija života u zajednici i dizajneri privučeni revolucionarnim folklorom.

Ono što osjećam kao vrlo osobnu tjeskobu osjećaj je da se ove suprotnosti kriju u svakome od nas. Da se borimo protiv institucija, kulture, identiteta i koncepta grada u kojem i sami sudjelujemo svojim svakodnevnim praksama. Zbog toga je naša borba toliko udaljena od cilja. Koliko god to bilo marketinški nezgrapno, artikulacija problema u Varšavskoj mora postati preciznija i kompleksnija. Može se učiniti paradoksalno, ali vjerojatno je da u tome leži problem pokretanja šutljive većina građana koja ne sudjeluje u ovim pobunama, jer ne razumije o čemu se radi. Razumljivo je da nam ponekad treba zajednička zastava, iako smo vrlo razjedinjeni i ne dijelimo važne univerzalne stavove. Ipak za postizanje kritične mase koja će pokrenuti društvenu promjenu, potrebno je rasvijetliti neka važna univerzalna pitanja u kojima se prosvjednici razilaze. Praksa najnižeg zajedničkog nazivnika samo je još jedna trivijalizacija. U vremenu kada bolno osjećamo nemogućnost bilo kakve kolektivne akcije treba zahtijevati nemoguće.

U subotu se u povorci prema Ministarstvu vijorio Zagi - zastava Univerzijade iz '87. I u ono je vrijeme Zagreb trošio novac komunalnih doprinosa i gradio sportske objekte čije je održavanje ubrzo postalo problematično. Cijela ekonomija socijalističkog Grada i Republike bila je upogonjena adrenalinom roka izvršenja objekata. Društvena ekologija Grada ni tada nije bila mnogo vitalnija. Prije bi se moglo reći da je Grad živio u balonu od sapunice sličnom onome od prije dvije godine. Našu današnju situaciju treba gledati kroz tu vremensku perspektivu. Čak i ako je bitka za Varšavsku izgubljena, borba za slobodan i pravedan grad nije ni izbliza gotova.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još