Ovih dana mediji su posvetili pozornost činjenici da je prije godinu dana građanin Sanader Ivo prestao obnašati dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske i da ga je na toj dužnosti zamijenila građanka Kosor Jadranka. Nažalost, nije riječ o novinarskom pokušaju da se u pomanjkanju važnijih vijesti bilo čime ispuni medijski prostor nego (opet) o percepciji (i proizvodnji percepcije) da je riječ o epohalnom povijesnom događaju.

Jedan političar više ili manje. Jedna smjena javnog službenika. Pa što? Povodom Sanaderova odlaska izgovorene su mnoge gluposti koje se dadu klasificirati na dvije osnovne grupe.

Prva vrst gluposti zamjera mu kukavičluk što odlazi u kritičnom trenutku uz neizostavne fraze o 'kapetanu' i 'brodu koji tone'. Ona je odraz podaničkog mentaliteta, točnije mentaliteta koji traga za Vođom i koji zanemaruje elementarnu demokratsku potrebu da 'kapetan' državnog 'broda' doista treba napustiti zapovjedni most, ako taj 'brod' tone.

Druga vrst gluposti bavila se teorijom zavjere i hipotezama o tko-zna-kako mračnim razlozima Sanaderova odlaska. Pritom je zanemarena elementarna pristojnost (da ne govorimo o zakonskim propisima) koja zabranjuje da se o bilo kojem građaninu govori kao kriminalcu ako protiv njega nije pokrenut kazneni postupak, ili – daleko bilo – ako nije donesena pravomoćna osuđujuća presuda. Građanin o kojem je riječ skuplja ručne satove. Da. Pa što?

Dok se ne pojave čvrsti, na činjenicama utemeljeni, i na pravno uređeni način podastrti dokazi koji će upućivati na dublje ili duboke razloge smjene Sanader – Kosor, treba prihvatiti razloge koje je iznio Sanader. Kakvi god bili, pa i onako nedorečeni. Čovjeku je dosadilo. Zašto ne? Drukčiji stav upućuje na nepoštivanje nečije volje da promijeni posao. Činjenica da je riječ o radnom mjestu predsjednika vlade savršeno je nebitna i ukazuje kako se promiče percepcija koja taj posao doživljava kao nešto mistično, uzvišeno i obavijeno sladunjavom izmaglicom moći. Percepcija Sanaderova odlaska pokazala je nezrelost naše javnosti i njezinu nesposobnost da premijera doživi kao građanina i njegov posao kao bilo koji drugi posao koji građanin ima pravo napustiti svojom slobodnom voljom zbog bilo kojeg razloga, pa bio to i najobičniji hir. Jasno, sâm građanin Sanader savršeno je nebitan za takav kontekst, kao što je nebitna i građanka koja ga je naslijedila.

Svaka osoba sklona refleksivnom razmišljanju i introspekciji, a stjecajem okolnosti se zatekla na poslu predsjednika vlade, ministra ili sličnog dužnosnika, prije ili kasnije će neizbježno osjetiti egzistencijalnu mučninu. Kako se uopće može osjećati predsjednik vlade jedne male, proturječne i nervozne zemlje čiji proračunski deficit nije najvažniji uzrok njezinih problema nego tek jedna od posljedica svega što se zbilo posljednjih dvadeset godina? Osoba s minimalnim intelektualnim i moralnim senzibilitetom zatečena na poslu predsjednika Vlade Republike Hrvatske prije ili kasnije neizbježno bi pala u tešku psihološku krizu i pritiskalo bi je pitanje: 'Bože, što je ovo, što ja ovo radim, čime se ja to bavim? Ne mogu više...'

Kad se oporavio od egzistencijalne mučnine, građanin Sanader poželio se vratiti u politiku na što su nas mediji ovih dana također podsjećali. Taj legitimni pokušaj – jer svatko ima pravo pokušati vratiti se svom starom poslu ako nakon intenzivnih unutarnjih monologa pojmi da mu se taj posao ipak sviđa – neki su nazivali, ni manje ni više, nego Državnim Udarom, iako nije primijećeno da je netko u ranu zoru pokušao zauzeti radiostanicu i telefonsku centralu, niti je uveo policijski sat i objavio patetični proglas o potrebi nacionalnog jedinstva. Građaninu Sanaderu nije uspio povratak, a građanka Kosor je nakon te bure u čaši vode učvrstila svoju političku egzistenciju, barem u svojoj stranci. Užasno nezanimljiva priča od čije dosade čovjeka spopada psihološka kriza i egzistencijalna mučnina.

Ni jedan građanin Hrvatske koji se bavi politikom kao plaćenim zanimanjem ne nudi ništa bitno drukčije od onoga što je nudio građanin Sanader ili što nudi građanka Kosor. Boljitak ćemo osjetiti tek onda kada ne budemo znali ni ime ni prezime građanina koji je zaposlen kao premijer. Bit će to neki tihi i samozatajni javni službenik, neprimjetan po svemu osim po poniznosti pred građanima i zakonom. Dotad moramo imati na umu slavnu izreku začetnika kineskog privrednog čuda Deng Xiaopinga, ali prilagođenu našim prilikama: nije važno kakve je boje mačka ako ne lovi miševe