Hrvatska ZAREĐENI NEPOSLUŠNICI

Buntovna djeca Crkve u Hrvata

Zabranjene propovijedi, izgoni u Liku, višegodišnja medijska ušutkavanja neke su od ‘duhovnih vježbi’ koje je Crkva, valjda po internom šestom evanđelju, propisala svojim opasno nestašnim sinovima

Jedan od sada već redovitih pohoda svećenika Zlatka Sudca crkvi Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu i u zadnjem je slučaju imao par izrazito vjerskih posljedica: totalno zakrčenje prometa i masu željnu čudotvornog spektakla.

U najgorem slučaju, mogli ste se, kako se već dalo vidjeti, utješiti maženjem Sudčevog kiparskog uratka - piete - svježe instalirane u prostoru svetišta gdje se svakog petka služe tzv. mise za domovinu. Nije da nešto djeluju.

Dakle, kristoliki dečko kojeg već nazivaju rock zvijezdom hrvatskog klera bez ikakve je najave i propagande, bez Facebooka ili letaka po sandučićima, okupio tisuće bogobojaznih fanova, pojavio se i izgubio u maniri Madonne u Budvi (OK, bez helikoptera) i, što je zbunilo prisutne, nije održao propovijed.

Agencije su kasnije prenijele vijest da je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić zabranio karizmatičnom svećeniku obraćanje narodu jer, kao, ne želi potpirivanje senzacionalizma. Postigao je upravo suprotno. Ispada da je odsad Zlatka Sudca dovoljno samo vidjeti. Vrijeme je da netko nazove muzej voštanih figura gospođe Tussauds.

Što god mislili od nevjerojatnom fenomenu čovjeka kojeg je navodno zabljesnulo jako svjetlo za šetnje novaljskom plažom, kome se nedugo zatim iscrtao križ na čelu i za koga pojedinci tvrde da su ga vidjeli kako levitira u meditaciji, činjenica je da čitava ergela hrvatskih biskupa nema ni upola isti učinak na svoju pastvu, da im, skoro pa nažalost, još nitko nije zabranio propovijedati te da im je sadašnjim civilizacijskim trendom osigurano drastično osipanje publike u sljedećih deset-dvadeset godina.

Zlatko Sudac im svojom ekscentričnom pojavom i paranormalnom bižuterijom i treba i smeta. Prvo je zato što im popunjava klupe i klecala te daje još nekakvu atrakciju rimokatoličkoj denominaciji, a drugo jer baca u sjenu uštogljeni crkveni administrativni aparat kojem predsjedaju i zbog kojeg Hrvati katolici radije bauljaju šoping centrima i pričešćuju se akcijskim ponudama nego da slušaju dosadno društveno-moralno zapišavanje terena s ambona.

Jauk nad propalim vrijednostima koje crkvenim velikodostojnicima ugrožavaju radno mjesto i svježi dotok privilegija, beneficija i inih statusnih ‘pršuta’ i ‘purica’ izazva sve manje sućuti.

Dakako, ne usuđujemo se ni pomisliti kako bi završio Sudac da mu političko ideološko težište nije tako rodnogrudno, iskonsko, nacionalno i ‘kameno’. Eurofobija i uzgredna činjenica da mu je Thompson omiljeni umjetnik i prijatelj vjerojatno funkcionira kao karijerni kvisko zahvaljujući kojemu još uvijek tu i tamo čujemo za njega.

Inače bi mu se strelovito dogodila sudbina poznatog varaždinskog franjevca i teologa Bona Zvonimira Šagija koji je zbog otvorenih socijaldemokratskih stavova, preispitivanja ‘svetosti’ Domovinskog rata te poziva na odvajanje crkve od politike pokupio zabranu javnih istupa na deset godina.

Nešto o čemu u slučaju ustašofilnog dominikanca Vjekoslava Lasića, koji barem jednom godišnje zaziva duh Ante Pavelića nad misni kruh i vino, nije bilo govora.

‘Svaki se pošteni Hrvat treba ponositi Šakićevim imenom’, izjavio je na sprovodu zapovjednika ustaškog logora Jasenovac fratar u bijelom kojemu je ipak daleko draža crna. I nikom ništa. Za razliku od klinca koji je zbog ustaške kape na Thompsonovom koncertu dobio 25 dana uvjetnog zatvora.

Dok uvodnici Glasa Koncila, uskrsne biskupske poslanice i blagdansko obraćanje naciji preko malih ekrana i ne predstavljaju više išta drugo do amaterski zakrabuljena natezanja s političkim vrhom u kojima se i dalje razračunava s komunističkim fobijama i avetima, kako su samo svojedobno mogle zvučati Šagijeve riječi da Crkva mora prilagoditi retoriku suvremenoj društvenoj situaciji te da nikome više ne prijeti nikakav komunizam s obzirom na to da je propao kao ideja i sustav. U svakom slučaju, zvučale su kao crkveni ukor i sankcije.

O njima bi ponešto mogao reći i drugi istaknuti ‘kleroljevičar’ don Ivan Grubišić. Renomirani splitski svećenik i teolog, koji je nespretno pokušao debitirati u politici s opcijom ‘Treći put – glas za čovjeka’, od 1998. zbog svojih je stavova bačen na marginu crkvenog života.

Kako se sam požalio, najrazvikaniji crkveni tjednik Glas Koncila otada ignorira sve njegove aktivnosti, ne pozivaju ga više u TV emisije religioznog programa, splitski radio i televizija su odjednom zaboravili kako se zove, i konačno, nijedna katolička knjižara u zemlji više nema njegove knjige na policama.

Hijerarhijski očusi stisnuli su ga i nedodjeljivanjem očito nužnog pomoćnika u župi sv. Roka u Splitu koja broji preko 5.000 članova, ne bi li imao manje vremena za bogohulno šaranje po zidovima crkvene političke doktrine.

Žalosna je činjenica da bez ideološkog neprijatelja Crkva u Hrvata nema pojma o čemu više pričati. Nekad socijalizam i komunizam, danas kapitalizam i potrošačko društvo na perverzan način daju kakav-takav identitet činovnicima vjere koji u većini slučajeva ne znaju složiti ni deset suvislih rečenica o izvornom vjerskom iskustvu - neovisnom od ‘klasnog neprijatelja’ - s obzirom da ga ni sami nemaju.

Naličje mrtvila katekizamskih citata i formalnih naputaka za život eventualno je njihovo ekscentrično karikiranje kakvim zabavlja hrvatsku javnost don Anđelko Kaćunko. Biskupska luda čija je religioznost svedena na estradno žongliranje pobrala je šamarčinu od vojnog ordinarijata te morala izabrati između nastavka pisanja razvikanog bloga ili premještaja u Liku.

Naravno, prevagnula je Lika. Taj bivši policijski kapelan očito izgadnjen nedostatkom pažnje zloupotrijebio je auru svećeničkog poziva te se oboružan vjeronaučnim parolama bacio na zabavnjačke daske. Da nema kolar oko vrata, koga bi uopće zanimala njegova trkeljanja?

Crkvi je malo stalo do stvarnih promjena s obzirom na to da one rezultiraju nepredvidivim strukturalnim pomacima od kojih joj se diže i ono malo kose na glavi. Par čudnih biljčica što izrastu u njezinu vrtu na kraju dobro dođu kao reklama ako se pametno izmanipuliraju.

No ono što se ne vidi s crkvenih tornjeva je da sva ta tirada o gubitku moralnih vrijednosti, nestanku nacionalnog identiteta, socijalnom poštenju i marginalizaciji katolicizma pretvara vjeru u najobičniju političku opciju čija se istinitost mjeri brojem glasova. A statistike su Crkvi bitnije no ikad.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još