Hrvatska KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Kako je Domovina provela praznike

Sindikati i poslodavci mogli bi biti prirodni saveznici u borbi protiv državnog fiskalnog terora, smatra kolumnist Vuk Perišić u svom postprazničnom sabiranju dojmova

U tjednu praznikovanja zapanjilo ga je gotovo znanstveno-fantastično utjerivanje antifašizma i nadahnula spektakularna pobjeda sindikata. Pobjeda s kojom kao da mnogi ne znaju što bi... Sindikati su zapeli u krivom smjeru, a jalova oporba ionako ne zna što bi sada s time.

Dovršen je postupak stvaranja slike o ratu 1991.-1995. Ako je saborska Deklaracija iz 2000. bila zanimljiv pokušaj stvaranja tabua, najnoviji postupak kojim se rat etablira kao antifašistički podsjeća na znanstveno-fantastične priče o putovanju kroz vrijeme i vremenskom paradoksu: netko ode u prošlost, ubije svojeg djeda i ostaje nejasno hoće li tako prestati postojati i ne biti u prilici da ode u prošlost i ubije djeda ili će nastati neka nova, usporedna stvarnost. Na razini jedne od mnogih usporednih stvarnosti rat 1991.-1995. doista je imao elemente antifašističkog rata jer je Miloševićev nacionalizam nedvojbeno imao mnoge elemente fašizma.

No na razini percepcije, odnosno proizvodnje percepcije i simbola – koji su u politici često važniji od stvarnosti – u ponašanju Hrvatske od 1991. do 1995. antifašističkih značajki nije bilo, iako ih je Miloševićev agresivni fašizam nudio po prirodi stvari. Ne treba podsjećati da se tijekom rata službena Hrvatska odricala svoje antifašističke tradicije, niti treba podsjećati kako je i kojim intenzitetom to činila.

Prošle godine je na dan pada Vukovara državna televizija trebala prikazati partizanski film, ali je – iako su građani Vukovara 1991. bili žrtve fašizma – prikazivanje filma odgođeno s obrazloženjem da je neprikladno. I proturječja su dio stvarnosti, primjerice ono o kokoši i jajetu. S njima se treba naučiti živjeti i ne opterećivati se oprekom između pjesama o Juri i Bobanu iz devedesetih i najnovije službene retorike iz 2010.

Sindikati su postigli spektakularnu političku pobjedu. To je jalovo zadovoljstvo. Oporba to neće ni znati ni htjeti iskoristiti. Neće znati, jer je tugaljiva skupina mediokriteta bez vizije. Neće htjeti, jer jedva čeka preuzeti vlast samo zato da bi nastavila voditi istu ekonomsku politiku koju vodi i Vlada, dakle da bi se nastavila baviti čarobnjaštvom: kako sačuvati ekonomsku i fiskalnu moć države pod svaku cijenu. O radikalnoj racionalizaciji državne uprave ne govori nitko.

Šteta, jer Hrvatska je po prvi put u prilici da uživa u činjenici što je mala zemlja s malim brojem stanovnika: savršen preduvjet za minimalnu državnu upravu i javne troškove. Koliko ljudi bi izgubilo političku (i financijsku) moć kada bi Hrvatska krenula tim putem! Predsjednica Vlade to savršeno dobro zna i zato onako bestidno poseže za moralističkim kičem: traži odricanja od građana, 'od svih'.

S druge pak strane, sindikati slave svoju Pirovu pobjedu zahtjevima za oporezivanjem 'krupnog' kapitala koji stoji u nekom navodnom dijaboličnom savezništvu s Vladom. Niti je ova zemlja zanimljiva krupnom kapitalu (koga će povici na oporezivanje samo otjerati, i to baš sada kad nemamo novca), niti Vladu zanima savezništvo s njim iz jednostavnog razloga što ne želi konkurenciju, jer najveći monopolist i najveći kapitalist u Hrvatskoj je sama država.

Bi li poslodavci i sindikati mogli zajedno?


Sindikati i poslodavci još uvijek u državi vide posrednika u sukobu svojih vječno i prirodno suprotstavljenih interesa. Time nesvjesno državi stavljaju do znanja što bi trebala biti njena uloga. Samo nesvjesno. Naime, iako je situacija alarmantna, ni sindikati ni poslodavci još uvijek nisu prepoznali da su prirodni saveznici u borbi protiv državnog fiskalnog terora. Situaciju komplicira činjenica da je država i najveći poslodavac, dakle racionalizacija državne uprave stvorila bi socijalni problem, a kako je država i najveći naručitelj roba i usluga na tržištu, njezino povlačenje iz 'businessa' i svođenje na diskretnog čuvara reda i zakona stvorilo bi pometnju ponude, potražnje i novčanih tokova.

Drugim riječima, ova kriza je strukturalna i basnoslovna skupoća tako strukturirane ekonomije samo je koincidirala s onim što se naziva recesija. Jasno, koliko god država bila moćan kapitalist, ona nije i onaj stari, dobri kapitalist kojega ljevičarske karikature prikazuju s cilindrom i prugastim hlačama. Pohlepa takvog kapitalista otvara nova radna mjesta. Pohlepa države rađa korupciju. Kapital teži profitu i razvoju, što je katkad – kako je povijest pokazala – preduvjet slobode, što god Slavoj Žižek i Ozren Matijašević mislili o tome. Država teži rashodima i nadzoru, što u pravilu vodi u neslobodu.

Liberalna demokracija je paradoks. Ona želi državu, tog demona moći i vlasti, pretvoriti u sluškinju slobode. Na arogantnim licima predsjednice Vlade i njenih ministara vidi se koliko je to težak, naporan i zamoran posao. Nemamo drugog izbora nego da čekamo izbore. To je možda ponižavajuće nedovoljno, a možda je nešto najbolje što smo ikada izumili. Ljepota liberalne demokracije je u njenom zastrašujućem nesavršenstvu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još