Hrvatska KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Ministre, razumiju li sada?

Vlada u blackoutu, oporba u panici, sindikati u euforiji – kako će se završiti priča o referendumu oko ZOR-a? Preko 300 tisuća sakupljenih potpisa i vrtoglavo porasla očekivanja javnosti ne ostavljaju nikome previše manevarskog prostora za častan uzmak ili gnjili kompromis, smatra naš komentator

Dakle, to je da ne povjeruješ vlastitim ušima! Kada je u ovom sindikalnom skupljanju glasova za referendum natučeno već lijepih 300 tisuća glasova, Đuro Popijač se osjećao još dovoljno samouvjereno da izvali kako 'ljudi ne znaju što potpisuju'. Poslije toga mogao si se kladiti u milijun da će ljudi u još većim hrpama hrliti da potpišu sindikalnu inicijativu i da sam na mjestu sindikata, napravio bih od toga javnu predstavu. Kod svake naredne stotke (400, 500...) postavio bih ministru gospodarstva jednostavno pitanje: Đuro, razumiju li sada?

Budući da sindikalni čelnici očito namjeravaju skupiti i više od potrebnih 450 tisuća potpisa, navodno i duplo više, to bi na kraju postalo silno zabavno. Pretpostavljam da bi se do nekih 500 tisuća Popijač još držao i pokušavao se praviti da se to njega ne tiče, ali što ćeš, majko mila, kada to nabuja na 700, 800? A tek milijun?! Tu bi naš Popijač sigurno već popio toliko straha da bi vijest dočekao u nekoj jako zabačenoj klijeti, najbolje u zemunici, gdje bi ga odana tajnica obavještavala gdje mu je ostavila poštu, a gdje ga čeka čisto rublje.

Upravo je nevjerojatno kako je Kosoričina Vlada dovela sebe u ovaj politički blackout, stanje nesvjestice kada više uopće ne registrira, kamoli razumije, političku stvarnost oko sebe. To jako podsjeća na neke situacije iz komunističke prošlosti Hrvatske i drugih ex-yu zemalja, a zapravo je i gore od toga. Kada su se u Jugoslaviji dogodili prvi ozbiljni otpori vlastima, tadašnja vladajuća nomenklatura bila je iskreno u čudu. Nije nikako mogla razumjeti što ti studenti (1968), što ti hrvatski proljećari i srbijanski liberali (1971) hoće. I to se u neku ruku može razumjeti.

Jer, u bivšoj Jugoslaviji gradio se nekakav eksperimentalni socijalizam, koji je po proklamiranim ciljevima, pa i realno, bio kilometrima ispred okoštalog kalupa iz kojeg su ispali režimi ostalih socijalističkih zemalja. Toga danas nema. Kapitalizam kakav postoji u Hrvatskoj izblajhana je kopija kopije kapitalizma kakav postoji u desetinama i desetinama zemalja u svijetu. I trebaš imati debelo potumplane oči da povjeruješ kako gradiš nešto posebno, nešto toliko avangardno da će opstati još stoljećima. Pa ipak, glavonje iz našeg sokaka vjeruju baš to, da kreativno služe stvaranju najboljeg od svih mogućih svjetova.

Pri tome ne vide da su oni samo vodonoše ideje neoliberalizma koja danas dominira svijetom, ali glavinja kao rijetko kada prije. A vodonoše kao vodonoše - često zagrižljivije zagovaraju ideje i od onih koji su je izmislili. I onda imaš ovo što imaš. Sindikati ovim referendumom za izmjenu radnog zakonodavstva ničim ne dovode u pitanje kapitalizam, traže samo da se prava radnika izjednače s onima u uređenijim kapitalističkim zemljama. Ali naši čuvari svete neoliberalne vatre to jednostavno ne primjećuju. Oni u tome vide sindikalnu urotu iza koje, tvrde, stoji SDP i samo je pitanje vremena kada će reći i gore stvari.

Nema veze što Zoran Milanović čuči u zemunici isto kao Popijač, samo na drugoj tajnoj adresi, jer je napunio gaće već i na pomisao da bi netko od njega mogao tražiti da predvodi nezadovoljno radništvo. Ukratko, sve to sada počinje sličiti na one igre sjenama u kojima s dva prsta možeš stvoriti što ti padne na pamet, pa i najgora čudovišta. I sve bi bilo u redu da se HDZ-u ta čudovišta ne počinju otimati kontroli i započinjati samostalan život. Upravo to sada gledamo sa sindikatima. Oni dosad nisu bili u stanju okupiti nikoga ni oko čega, uključujući čak ni vlastito članstvo oko njegovih vitalnih interesa, ali nakon glupe odluke Vlade da ih stavi pred gotov čin samovoljnom izmjenom radnog zakonodavstva, sve se okrenulo.

Sindikati su postali silno važni. Nitko više u njima ne vidi mufljuze kojima se pare lijepe za prste kao da su namazane neostikom, naprotiv svi pobožno čekaju što će oni reći i učiniti. Istinabog, još im se tu i tamo poneko naruga da su se upustili u nešto čemu nisu dorasli i da mole boga da im Kosorova ponudi neki prihvatljiv kompromis da bi mogli zbrisati iz ove gabule. Ali sada su gorostasno narasla i očekivanja sindikalnog članstva i šire javnosti. Ako to iznevjere, sindikati će se još gore zakopati, dakle to ne dolazi u obzir. I sve bi to na kraju moglo dovesti do toga da oni zbilja postanu netko i nešto. Uostalom, kada će ako ne sada?!

Radnici, koji su kroz privatizaciju postali najveća žrtva uvođenja kapitalizma, sada moraju nositi i glavni teret njegove prve duboke krize. I misliš da im je netko rekao 'hvala'? Jest crnog vraga, naprotiv, gura im se pod nos da su preskupi i kada im plaće ne prelaze tri-četiri tisuće kuna, pa ispada da oni baš ništa ne privređuju, nego su na svojim radnim mjestima – na izdržavanju.

Tako ćeš od nekih najvećih poduzetnika i čuti. Oni, vele, 'hrane' toliko i toliko tisuća radnika, kao što sada i Kosorova kaže da 'osigurava plaće' za toliko i toliko, tim i tim državnim službenicima. Da se prekrižiš lijevom i desnom!

Naravno da je obratno. Ti radnici i službenici hrane svoje poslodavce, a u ovom dreku do grla i jesmo najviše zato što se to sasvim zaboravilo i izgubilo.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još