SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Zemunci u Zagrebu

11.06.2010 u 15:12

Bionic
Reading

Sve je završeno brzo i učinkovito: akteri su zbrinuti (jedan u bolnici, drugi u zatvoru), a nama ostaje da si postavimo nekoliko pitanja. Odakle Zemunci u Zagrebu? Gdje su bili dosada? Koliko ih još ima? Kako su obojica preživjeli, kad uživaju glas profića koji završe započet posao? Kako je Miloš Simović stigao do Morovića i zašto nije stigao dalje?

Zna se oduvijek da su Zemunski klan i Legijina (Milorad Ulemek, organizator atentata na premijera Srbije Zorana Đinđića) grupacija imali svoje prirodne poslovne partnere u Hrvatskoj (i drugim okolnim zemljama).

Legija Ulemek imao je najmanje dvije autentične (dakle, ne krivotvorene) hrvatske putovnice na tuđa imena, a s njegovom slikom; i ne samo on. Netko iz vlasti im je pomagao; ima pokazatelja koji ukazuju na Sisak i na stanovitog tamošnjeg policijskog funkcionara (kasnije smijenjen, ali ga ima u raznim poslima do danas).

Takvi poslovni odnosi prirodni su: preko Srbije i Hrvatske (ostavit ćemo po strani treće zemlje) ide tradicionalni put heroina od europske Turske do Europske unije. Procjena UN-a je 90 tona čistog heroina br. 4 (95-postotni) godišnje. Profitne stope su četveroznamenkaste i to je ključan odgovor na sva naša pitanja, na kraju krajeva. Ostalo su detalji. Gdje su se Sretko Kalinić (njegov nadimak je Beli, a ne Zver) i Miloš Simović motali do kobnog susreta kod Rakitja – ne znamo, ali se uzdamo da će MUP doznati. Izgleda, kažu iz MUP-a, da su imali 'štek' (skrovište, zalihu) novca u Srbiji, što ne znači da nisu radili ovo ili ono po Hrvatskoj i drugdje. Neki ovdašnji policijski izvori nisu pretjerano uvjereni da Simovićeva ljubomora na Kalinićevo povremeno trošenje gđe Simović drži vodu kao motiv; sukobili su se, kažu ti isti izvori, oko nekog plijena - riječ po riječ, pak tko brže potegne.

Obojica, Kalinić i Simović, poznati su kao hladnokrvne i beskrupulozne ubojice, vješti i iskusni operativci. Nije isključeno da su te profesionalne kvalitete bile cijenjene u raznim nevladinim organizacijama u Hrvatskoj i drugdje; uostalom, to im je jedini zanat koji znaju. Upravo stoga nije jasno kako je jedan Sretko Kalinić dopustio da ga ustrijele kao budalu i još više kako je jedan Miloš Simović dopustio da Sretko preživi. Svaki meštar pogriješi... Naime, da je Miloš 'ovjerio' (dovršio) Sretka, policija bi bila manje pametna, a svakako sporija u rasvjetljavanju incidenta na Rakitju. Ovako je Sretko propjevao. 'Bio je', veli jedan izvor iz policije, 'veoma komunikativan'. Naravno da je odmah počela potraga za Simovićem koji je, opet naravno, nestao. Uhvaćen je u Moroviću, nedaleko od granice s Hrvatskom, na način dosta čudan. Odmah su počele priče da je hrvatska policija 'izvezla' Simovića u Srbiju, što u Beogradu demantiraju i diskretno ukazuju na okolnost da je Simović sa sobom imao laptop s modemom koji se kači na mrežu GSM telefonije; pametnima dovoljno.

Zanimljivo je da Simović u trenutku uhićenja nije sličio na sebe: nekada je bio krupan, čak tust, ćelav bezvrati 'dizelaš'; sada je zgodan šlang momak s dužom frizurom. To je još jedan dokaz da se lični opis mijenja lako i uspješno i bez plastične kirurgije. Sadržaj tog njegovog računala bit će svakako od velike koristi policiji, ali ona o tome, naravno, mudro šuti. Simovićev identitet bio je utvrđen odmah (on barem ima dosje) i promptno je odveden u maksimalno sigurno krilo zatvora Zabela kod Požarevca da tamo odsluži 40 godina po pravomoćnoj presudi izrečenoj u odsutnosti. Može se očekivati da će iskoristiti pravo na ponovno suđenje, iz čiste dosade barem, jer nije vjerojatno da bi ishod bio imalo drugačiji.

Ostaje nam Sretko Kalinić. On, naime, ima pravo na hrvatsko državljanstvo jer je rođen u Zadru, ali nije jasno ispunjava li i druge uvjete. Dakle, imamo dvije mogućnosti: ili će biti izručen Srbiji po zahtjevu suda, u kom slučaju se pridružuje Milošu Simoviću u Zabeli itd., ili će njegovi odvjetnici uspjeti to spriječiti po osnovi državljanstva. Dobro: znamo da Sabor radi na usvajanju izmjena Ustava RH koje bi takve manevre eliminirale, što je hvalevrijedno; ali što ako to potraje? S jedne strane, Kalinić je tek oštećena stranka u pokušaju ubojstva i liječi se, a policija ga čuva od mogućih ugroza. Kad on ustane iz kreveta i zatraži da ode doma, što se događa? Policija mu može ponuditi zaštitu pod isprikom da je ugrožen. Ili će MUP Hrvatske dotle povezati Kalinića s nečim zanimljivijim, čemu se možemo nadati.

U stanovima Kalinića i Simovića policija je sigurno nešto našla, kao i u Simovićevom računalu. Već ima indicija iz nekih izvora da su obojica imala papire koji ukazuju na Sisak. Ovaj slučaj, dakle, obećava u taktičko-operativnom smislu. Znajući Sretka Kalinića, može se također pretpostaviti da će on – iz svoje sadašnje pozicije – pokušati olakšati si položaj tako što će ispričati policiji razne zanimljive stvari i pokušati si pribaviti status svjedoka-pokajnika. Tu se onda opet javljaju pravne komplikacije. Zamislimo da Srbija i Hrvatska potpišu ovaj obećani sporazum o uzajamnom izvršenju zatvorskih sankcija (da svatko pravomoćno osuđen, ako je dvojni državljanin, služi u državi po svom izboru): Sretko bi tada imao odsjediti 40 godina u Lepoglavi, ali ima pravo i na ponovljeno suđenje, jer je pravomoćno osuđen u odsutnosti. S točke gledišta međunarodnog krivičnog prava, imamo nadasve zanimljiv slučaj i jedini stručnjak koji mi pada na pamet ovoga trena je Ivo Josipović, ali on ima pametnija posla.

Sve u svemu, sretan slučaj to je htio, okršaj na Rakitju otvorio je policijama Hrvatske i Srbije lijepe šanse da konačno rasvijetle čitav niz veoma važnih detalja. Kao i u slučaju onih 14 mjeseci skrivanja prvooptuženog Legije Ulemeka, tako i u ovom slučaju sedmogodišnje skrivanje Kalinića i Simovića može pružiti dragocjene podatke o mreži prekograničnog organiziranog kriminala, mjestima, ljudima, metodama, putevima novca i ostalog. Za nadati se da će ova prilika biti iskorištena, jer Ulemekova kretanja, nažalost, nisu nikoga zanimala.