Hrvatska KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Kako su nas Slovenci opet prešišali

Slovenci su nedjeljnim referendumom sigurno jednom za svagda začepili usta onim svojim političarima koji su ucjenjivali Hrvatsku da popusti želi li u Europsku uniju. No našeg komentatora zanima postoji li u Hrvatskoj itko tko bi stavio ruku u vatru da je i u nas takvo ucjenjivačko ponašanje isključeno

Eto, i to je za nama. Slovenci su na referendumu malom, ali srčanom većinom prihvatili arbitražni sporazum o granici s Hrvatskom. I time dali zvučnu ćušku opoziciji na čelu s Janezom Janšom, ali, bogami, i vladajućoj koaliciji na čelu s Borutom Pahorom. Na prvi šamar ne treba puno trošiti riječi. Propale su Janšine predvojničke budnice da je ugrožen status Slovenije kao 'pomorske zemlje', s kojima nekadašnji ministar rata ne prestaje ni nakon referenduma, pa najavljuje i nova postrojavanja i marširanja.

Drugi šamar je u neku ruku još zvonkiji. Zalijepili su ga slovenski glasači premijeru Pahoru koji je raspisujući referendum očito htio prebaciti odgovornost za odnose s Hrvatskom na građane. A ovi su mu lijepo vratili pošiljku s ovakvom porukom: Evo, Borute, izvadili smo te za dlaku iz gabule, sačuvana ti je vlada, ali sada budi dobar dečko i pokaži petlju da dalje nastaviš sam. Nas, momče, ostavi na miru, imamo mi i pametnijeg posla.

Da ne duljim, na referendumu su Slovenci pokazali iznimnu mudrost, što je sada lako reći jer nije uvijek bilo tako, štoviše bilo je toliko drukčije da do posljednjeg trenutka nisi mogao biti siguran da će ovako završiti. Godinama je prosječan Slovenac, kao uostalom i Hrvat – on još i više, što da se lažemo – pripreman da su ovo prijelomni trenuci za naciju. Jer svatko je odabrao neku svoju 'svetu stopu' državnog teritorija da tu zabode nacionalnu trobojnicu koja ne smije pasti u ruke neprijatelja, pa ne znam kakva se cijena za to platila.

Krenule su te pokazne vježbe pijanog patriotizma još u vremenima kada su neki treći izmislili referendum-dum-dum kao mjesto gdje se ta cijena iskazivala i u ljudskim glavama. I nije se otada puno toga promijenilo. Osim što su polovicom devedesetih SAD i EU zabranili daljnje ratovanje, pa su onda, uh, nevolje, predvodnici nacionalnih stada morali brže-bolje smisliti nešto novo. I onda bi da je Slovenija, ostanimo kod nje, patentirala bezbarutni, administrativni rat protiv svojih manjina ('otpisani' ), a perfidno je smislila i kako iskarikirati najprestižnije institucije demokracije.

Osvjetlan obraz Deželi

Tako je umalo raspisan referendum o tome treba li dozvoliti gradnju džamije u Ljubljani, što je upravo perverzno, jer staviti zajamčena ljudska prava na glasanje, to je zbilja svinjarija prvog reda (možete li zamisliti da se raspiše referendum o, recimo, pravu neke nacionalne manjine da sudjeluje na izborima?!). Ali evo sada obrata. Slučaj je htio da baš referendum o arbitraži s Hrvatskom bude prekretnica prema nečem što je prvi put poslije duljeg vremena osvjetlalo obraz Deželi. O da, znam da ove pohvale Slovencima mnogima kod nas neće dobro leći.

Okej, okej, dobro su odlučili. Ali što sada hoćeš, da im dignemo spomenik? To ne, ali svakako bi trebalo dignuti obrvu na neke naše ludorije koje sada još više strše. Kao prvo, ostali su 'popišani' svi oni u Hrvatskoj koji bi da je ovakav referendum raspisan kod nas sigurno glasali 'protiv', ali su Slovence godinama smatrali mrziteljima svega hrvatskog i jedinim krivcem za užarene granične svađe. Drugo, Slovenci su nedjeljnim referendumom sigurno jednom za svagda začepili usta onim svojim političarima koji su ucjenjivali Hrvatsku da popusti želi li u Europsku uniju.

Baš me živo zanima postoji li u Hrvatskoj itko tko bi stavio ruku u vatru da je i u nas takvo ucjenjivačko ponašanje isključeno. Mislim tu na vrijeme kada Hrvatska bude u EU, a susjedi u regiji pred njenim vratima i ovisit će o Hrvatskoj isto kao i ona sada o Sloveniji. Ali mislim i šire, na ucjenjivačko ponašanje u vlastitoj zemlji, pri čemu ne možeš izbjeći ovo davljenje hrvatskih sindikata i stotina tisuća njihovih članova. Ni u Sloveniji, da se razumijemo, sindikati više nisu, kao ni drugdje u svijetu, bogzna kakva marka. Ali vlada s njima sjedi sate i sate kada iskrsne neko otvoreno pitanje.

Kod nas to traje 20-30 minuta. Pa se i to doživljava kao darovano vrijeme, jer Kosoričina vlada razgovara sa sindikatima po sistemu 'uzmi ili ostavi', baš kao međunarodni arbitri ranih devedesetih, kada su još mislili da tako mogu presjeći sukobe ovdašnjih 'plemena'. Naravno, nije išlo. A kada se Vlada još pojavila s novim Zakonom o radu, zahtijevajući od sindikata da pristanu na ukidanje kolektivnih ugovora, to je isto kao da je tražila da sami sebi nataknu omču i zategnu uže. I, jasno, oni su morali nešto napraviti, koliko god stajalo da ih bog nije napravio poduzetnima, još manje kuražnima.

Iznuda i ucjena na domaćem terenu

Počeli su s pripremama za referendum kojim bi se srušilo novo rigidno radno zakonodavstvo, što bi u slučaju da uspije sigurno silno ojačalo hrvatski sindikalizam. I zato se Kosorova ovako i ustrčala da to nekako spriječi. Razumije se, čovjek joj od sveg srca želi da ne uspije. Prvo, zato što se glavne izmjene Zakona o radu svode na to da teret krize padne na leđa radnika koji za nju nisu krivi, a poštedi one – kockarski rastrošne klipane iz sfere krupnog i financijskog kapitala – koji jesu. I drugo, jer pritom koriste, kako rekoh, one iste ucjenjivačke i iznuđivačke metode kao donedavno Slovenija prema Hrvatskoj.

E, pa kad je pala sila i nepravda s one strane Sutle, neka, bogami, padne i s ove.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još