Hrvatska KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Čik pogodi: tko je ovdje desno, a tko lijevo?

Kakvo nam je to višestranačje nakon dvadeset godina višestranačkog sustava, pita se komentator Vuk Perišić pa nesmiljeno snima profile ključnih hrvatskih stranaka i čezne za trenutkom kada će nam politika postati dosadna, jer će naprosto postati samo javni servis građana

Kako stoje stvari u Hrvatskoj nakon dvadeset godina višestranačkog sustava? Prije no što odgovorimo na to pitanje, trebalo bi razjasniti konfuziju u korištenju pojmova desnica i ljevica. Kod nas je uobičajeno nazivati "desnim" one stranke koje su opsjednute nacionalizmom, više ili manje otvoreno preziru antifašizam, a demokraciju doživljavaju kao privremeno nužno zlo. S druge strane, one političke stavove koji se zalažu za nepovredivost privatnog vlasništva, prava pojedinca i anacionalni kozmopolitizam – ta ista 'desnica' naziva 'lijevima', čak i 'komunističkima', iako je riječ o klasičnim građanskim, zapravo konzervativnim vrednotama. Kao da desnica ne može biti kozmopolitska, antifašistička i demokratska i kao da ljevica nema bogatu povijest koketiranja s nacionalizmom. Jednako se zaboravlja da su nacizam i fašizam (koji se uobičajeno smatraju desnima) imali vrlo ljevičarsku socijalnu politiku i da su prezirali slobodnu trgovinu i privatno vlasništvo. Ljevica se mrštila na 'buržoaski' kozmopolitizam i držala je da takozvano nacionalno pitanje ima snažan 'revolucionarni potencijal', dakle sposobnost za proizvodnju užasa.

Damjan Tadić
Dogovor iskusnih HDZ-ovaca
Program HDZ-a je proturječna i eklektična zbrka: nacionalistički kič ukrašen je elementima ljevičarske socijalne demagogije i pokušajima uspostave veza s europskom demokršćanskom tradicijom. Socijalnu demagogiju HDZ-a drastično je demantirala stvarnost, a kršćanski univerzalizam i milosrđe nespojivi su s fetišom države i nacije. Znamenita državotvornost HDZ-a sama po sebi čak i nije nešto loše, međutim ako se država gradi na fantazmu nacije umjesto na vladavini prava i jednakosti građana, ona prestaje biti država i postaje zabavište mržnje i laži.

Za HSLS su država i nacionalni kolektivitet uvijek bili neusporedivo značajniji od demokracije i prava čovjeka, što je možda legitiman politički stav, ali ne stoji ni u kakvoj vezi s liberalizmom. Toj su stranci članstva u nadzornim odborima uvijek bila važnija od načela slobodnog tržišta. S istom bezbrižnom lakoćom kojom je spajao iskreni nacionalizam i nominalni liberalizam – i tako proizvodio drveno željezo – HSLS je, primjerice, pristao da njegov visoki dužnosnik postane direktor najvećeg osiguravajućeg društva u zemlji, umjesto da s gađenjem odbije bilo kakav razgovor o tome dok traje – za iskreni liberalizam – nepodnošljiva činjenica da je to isto osiguravajuće društvo u državnom (!) vlasništvu.

Da u Istočnoj Europi nazivi stranaka tradicionalno nemaju nikakve veze sa stranačkom politikom, dokazuje i SDP. Jedina poznata i prepoznatljiva osobina SDP-a jest da SDP nije HDZ i da biračima (koji u tome još uvijek nalaze nekakav smisao) služi za glasovanje protiv HDZ-a. Opstanak SDP-a počiva na poslovičnoj gluposti HDZ-a, iako je SDP – u najboljoj tradiciji lijevog koketiranja s nacionalizmom –Tuđmanu svojevremeno pružao privid legitimiteta, i to upravo u vrijeme kada je HDZ izvrgavao ruglu svako europsko demokratsko načelo i kada je beskompromisna oporba bila u vitalnom interesu i hrvatske države i hrvatskih građana.

Takav nered dugoročno kompromitira višestranačku parlamentarnu demokraciju u Hrvatskoj. Zato bi ponajbolje bilo raspustiti sve hrvatske političke stranke i osnovati ih ponovno, ali tako da između njihovih naziva, programa i političke prakse postoji sklad koji bi biračima omogućio da artikuliraju svoje sklonosti i interese.

Dovedimo stvari do kraja

Trebalo bi dozvoliti osnivanje fašističke ili nacističke stranke. U unutarnjoj politici stranka bi se zalagala za zabranu abortusa, razvoda braka, psovanja i pušenja. Njena ekonomska politika temeljila bi se na patrijarhalnom egalitarizmu autarkične seoske zadruge i poticanju izvoza paške čipke. U vanjskoj politici zalagala bi se protiv ulaska u EU, za izlazak iz plutokratskog NATO-a i vječni rat sa Srbijom. Tako bi se izvjesni politički čimbenici oslobodili mučne potrebe licemjernog zaklinjanja u Europu i demokraciju, a birači bi stekli točnu sliku o krajnjim posljedicama nacionalizma. Krajnja desnica s nelagodom bi shvatila da ima mnoge dodirne točke s komunistima. (Vidi dolje, lijevo).

Bruno Konjević

Zajednička fotografija saziva Sabora


Na desnom centru potrebna je konzervativna ili demokršćanska stranka. Bila bi odana demokraciji, ljudskim pravima, Europi, NATO-u i slobodnom tržištu. Tako bi demokršćanski konzervativizam – čije su zasluge za europsko blagostanje i demokraciju nemjerljive – bio oslobođen stigme nacionalizma i domoljubnog kiča. Oslonac na izvorne kršćanske vrijednosti bio bi blagotvoran, a pomogao bi i Crkvi da se prisjeti koliko je blasfemna dioba Božjih stvorova po nacionalnoj pripadnosti. Demokršćani bi riječju i djelom pokazivali da su demokratski kapitalizam i nacionalizam po definiciji nespojive i suprotstavljene ideologije i prakse.

Prava liberalna stranka zalagala bi se za minimalne poreze, poticanje svih vrsta privatne inicijative i neprimjetnu, poniznu i uslužnu državu čiji je temeljni smisao zaštita prava čovjeka i građanina, njegove svakodnevice, sudbine i blagostanja. Liberali ne bi bezuvjetno podržavali članstvo u EU i NATO, budno pazeći da demokratska Hrvatska bude članica EU i NATO samo dok se i te tvorevine drže najviših demokratskih standarda.

Novi socijaldemokrati bi se mogli posvetiti socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti i oporezivanju kapitala, što na koncu i jest njihova jedina svrha. Redovito smjenjivanje desnog i lijevog centra na vlasti uravnotežuje cikluse privrednog rasta i socijalne zaštite. Zato uostalom i postoji višestranački sustav. Interesi siromašnih slojeva, marginaliziranih manjina i nemoćnih bili bi u središtu pozornosti socijaldemokrata koji, kao i demokršćani i liberali, znaju da je nacionalna pripadnost privatna stvar pojedinca, da se na njoj ne mogu graditi ni demokratska država ni suvisla politika, osim ako se svjesno ne želi izazvati epohalna tragedija.

A što je s ekologijom?

Upadljivo je odsustvo snažne ekološke stranke u Hrvatskoj, iako je riječ o središnjem pitanju za opstanak ljudske vrste. Hrvatska bi zbog svojih prirodnih ljepota trebala biti predvodnik ekološkog pokreta u Europi. Zaštita Jadranskog mora i slavonskih šuma možda je jedino područje u kojem bi nacionalni ponos uspio pronaći stanoviti smisao i razumnu svrhu. Nedavna erupcija vulkana na dalekom Islandu pokazala je koliko je svijet premali za domoljublje.

Jasno, i komunisti zaslužuju svoju stranku. Povijesno iskustvo je pokazalo da je blagi strah od komunističke demagogije blagotvoran za liberalnu demokraciju. Komunisti bi vjerojatno patili od frakcijskih borbi između staljinističke struje, koja bi se zalagala za plansku privredu s tvrdnjom da je Trabant bolji od Opela, i titoističke, koja bi podsjećala na prednosti samoupravljanja i dogovorne ekonomije. Dok traje svjetska recesija, tvrdnja komunista da se kapitalizam nalazi u posljednjoj fazi raspadanja, možda i jest dopadljiva, ali oni i tako ništa drugo ne tvrde već stotinjak godina. Njihovi konspirativni i antiliberalni porivi zasigurno bi ih doveli u tajnu i taktičku suradnju s fašistima. (Vidi gore, desno). Antikomunizam krajnje desnice i internacionalizam krajnje ljevice oduvijek su bili sumnjive naravi.

S nacionalistima i komunistima koji životare na političkim marginama i povremeno izazivaju smijeh ili gađenje, temeljni politički prijepor sveo bi se na raspravu o visini poreza i zaštite okoliša. O svetosti i nepovredivosti prava pojedinca, odvojenosti crkve od države, vladavini prava, pravnoj sigurnosti ili kaznenom progonu ratnih zločinaca u pristojnim demokracijama ne raspravljaju ni konzervativci, ni liberali, ni socijaldemokrati. Ostaju dakle samo fiskalna i ekološka pitanja, kao jedina pitanja koja stoje u vezi sa stvarnim životom i ljudskom sudbinom. Zvuči dosadno? Svakako. U prisebnim i uljuđenim društvima politika nije ništa drugo nego javni servis i dok je dosadna svi građani spavaju mirno.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još